Dok pojedini njihovi politički protivnici i sa Zapada finansirani mediji najavljuju “balkansko proljeće“ i njihovo rušenje s vlasti, Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić nižu zavidne diplomatske uspjehe.
U sedmici iza nas tri dana su bili domaćini predsjedniku Kine Si Đinpingu. Činjenice da su od posljednjeg boravka jednog kineskog predsjednika u Beogradu prošle 32 godine, da je lider jedne od tri najveće svjetske sile svoju posjetu Evropi počeo u Srbiji, da je potpisano više od 20 sporazuma i kinesko obećanje da će od željezare u Smederevu napraviti najuspješniju željezaru u Evropi govore same za sebe.
Do posjete Si Đinpinga Beogradu došlo je samo sedam mjeseci poslije posjete premijera Srbije i devet mjeseci poslije posjete predsjednika Srbije Kini i Pekingu.
Već danas, premijer Vučić je imao susret sa predsjednikom Hrvatske Kolindom Grabar Kitarević, koji je obilježilo potpisivanje deklaracije, čiji je najvažniji dio spremnost obe strane da se konačno počne sa rješavanjem pitanja pronalaska tijela oko 1.100 Srba i Hrvata koji su nestali u posljednjim ratovima. U posljednjih godinu dana Vučić je četiri puta posjetio BiH, a “kruna“ tih dolazaka je zajednička sjednica Vlade Srbije i Savjeta ministara BiH u Sarajevu.
Prije tri nedjelje Vučić je u Moskvi razgovarao sa predsjednikom Rusije Putinom. Bio je to njihov sedmi susret. Ne vjerujem u “10 milijardi ruskih investicija“, “sisteme S 400“ i vasionske brodove koje će Rusija pokloniti Srbiji i slična lupetanja Karićevog Vučićevića u “Informeru“, ali tajming susreta i njegovo višečasovno trajanje pokazuju koliki značaj za veliku Rusiju imaju odnosi sa malom Srbijom. A da je tako potvrđuje i to što će ruski premijer Medvedev uskoro posjetiti Beograd.
U septembru Nikolić je boravio je u službenoj posjeti Vatikanu, gdje je, sudeći po izvještajima, imao srdačan razgovor sa papom Franjom, dok je Vučić u Vašingtonu razgovarao sa potpredsjednikom SAD Bajdenom. U decembru Vučić je u Beogradu ugostio državnog sekretara SAD Kerija .Na listi “prvoligaških“ susreta srpskih zvaničnika sa svijetskim moćnicima u posljednjih godinu dana nalaze se i julski dolazak Anglele Merker u Beograd i tri susreta koja je premijer Srbije sa njemačkom kancelarkom imao poslije toga, kao i Nikolićeva posjeta najvećoj islamskoj državi Indoneziji.
Sigurno je da do ovih susreta nije došlo ni zbog Vučićeve i Nikolićeve ljepote, ni zbog toga što najveći svijetski državnici nemaju drugog posla, ni samo radi “prijateljstva dva naroda“. Očigledno, i po mišljenju velikih, neutralna Srbija sa Vučićem i Nikolićem na čelu je po svom međunarodnom, posebno regionalnom, značaju, nadrasla svoju teritorijalnu i demografsku veličinu i povratila dio međunarodnog ugleda koji je uživala nesvrstana SFRJ.
