Poslije filmova na Kustendorfu, a u susret festivalu klasične muzike Boljšoj koji se održava od 15. do 17. jula, reditelj Emir Kusturica kaže da Mećavnik svoju svrhu iscrpljuje tek onda kad okuplja mlade umjetnike, pa zato razmišlja da pokrene i pozorišni festival na istom mjestu.
– Moja želja je da se Mećavnik sve više pretvara u kulturnu instituciju, pa utoliko ta ideja da svako godišnje doba ima jedan svoj festival, zapravo je ispunjenje sna o svrsi tog prostora, slično Andrićgradu – izjavio je Kusturca za Tanjug.
On kaže da takve ideje nisu naročito profitabilne, ali da u umjetničkom pogledu one doprinose ljudima, jer svaki dobar film, svaki dobar koncert, omekšava i ublažava strasti i nagonske instikte koji su današnjim filmovima i rijaliti šou programima podstaknuti do najgore granice.
– Nije slučajno da se ovoliko naših ljudi odvaži da ubija, kad se nivo humaniteta smanjuje u tim javnim servisima i čudima u kojima žive. Јa ih ne gledam na sreću, ali znam da je to tako. Dakle, okuražiti čovjeka da bude bolji evenutalno, možda i nije loše, i to je taj krajnji cilj da zapravo sve ono što se čuje tamo da se prevede na jezik upotpunjavanja ličnosti i popravljanja krvne slike svijeta – objašnjava Kusturica.
Pomažući afirmaciju mladih umjetnika na festivalu Boljšoj, Kusturica pruža ruku mladima da što lakše uđu u svijet koji je ipak surov.
– Taj svijet je kako vrijeme odmiče sve suroviji. Više uopšte ne postoji navika da se ide na film nekog autora. Muzika na sreću ima jači lični pečat, jer ta vrhunska izvođačka muzika, odnosno autori, to je zaštićeno tim pečatom klasike, ali ove druge sfere naravno nisu. Јednom mi se jedan Slovak zahvaljivao na tome što sam napravio dobre uslove gdje se film dobro vidi i dobro čuje. A to nije kod nas, mi nismo usvojili te standarde. I to je vrlo važna stvar da se ti standardi optičko-vizuelnog, odnosno audio, dignu na najviši najviši nivo, a to je jedna od namjera – kaže režiser.
Festvali koje organizuje Kusturica održavaju se kao u vrijeme slavnog Vilijema Šekspora – pod otvorenim nebom, a reditelj kaže da mi i onako živimo Šekspirovo doba, zato što su drame koje se ovde generišu umnogostručena ideja Šekspira o tragičnosti svijeta.
– Slušao sam priču o tome kako su 1941. deportovali jednog čovjeka iz Јasenovca u Norvešku, kako je iz tih kola u kojima su ih vezane provodili, gledao kako ljudi najnormalnije jedu sladoled, pokriveni šeširima da im lica ne stradaju od sunca, živjeli najnormalniji život. Tako i mi danas, živimo najnormalniji život, dok svaki dan negdje 200-300 ljudi strada, i kad se uključi televizor, čovjek se nekako osjeća nekompletnim ako ne ugleda da je neko nekog ubio u tom danu. Zašto je to tako? Prvo, dozvolili su atentat na boga. Čim nema te vrhovne instance, u opštoj fragmentaciji svijeta, sve se dovodi u pitanje – smatra Kusturica.
Kusturica kaže da u tom smislu ostaje umjetnost kao organska slika svijeta.
– Namjera ove kuće ili ovaj entuzijazam je upućen na stvaranje, ojačavanje krvne slike svijeta koliko je to moguće, bez ogromnih ambicija, jer svijet se mijenja velikim udarima i velikim promjenama. A ovo je tihi rad barem na tim brdima koja su do juče bili nedođija, a sad odjednom dolaze najveći umjetnici svijeta – ističe on.
Uprkos posvećenosti Mećavniku i svemu što pokušava i stvara u tom pejsažu, Kusturica ne zapostavlja sebe kao reditelja.
– Јa sam više za Ginisa, nego za umjetnost. Broj aktivnosti koje sam ja imao u posljednjih pet godina prevazilazi moć petorice ljudi. Čudo da sam živ je ono čemu se ja radujem. A u ishodu tog čuda, nastao je jedan film koji se upravo dovršava i koji će do kraja avgusta biti gotov, a poslije toga i prikazan na nekoliko festivala i ući će u normalnu distribuciju – otkriva Kusturica.
