Zato što je osumnjičeni Novak Starina, zajedno sa svojim bratom Deli Radivojem i sinovima Deli Tatomirom i Djetetom Grujicom, imao četu od tridesetak snajperista koji su na širem području Romanije i Sarajeva iz busija strijelama napadali i ubijali Turke, čime su počinili ratni zločin organizovanja paravojne formacije.
Zato jer im je ubijanje Turaka, što se vidi po sastavu ove paravojne formacije, očigledno bilo porodično zanimanje, koje su oni brižljivo i sa puno ljubavi prenosili sa koljena na koljeno.
Zato što su za svoje baze odabrali i zaposjeli sve najveće i najljepše pećine na Romaniji, čime su ometali razvoj turskog pećinskog turizma i speleologije.
Zato što je Starina Novak prvi srpski ratni zločinac koji je otvoreno priznao da je penziju zaradio ubijajući Turke. Naime, on u dokaznom predmetu guslarskoj pjesmi “Starina Novak i knez Bogoslav”, nakon što je popio nekoliko mješina vina, priznaje da je po Romaniji hajdukovao i Turke ubijao četrdeset godina:
“Evo ima četrdeset godina,
Romaniju goru obiknuo,
Bolje brate nego moje dvore,
Jer ja čuvam druma kroz planinu,
Dočekujem Sarajlije mlade…”
Zato što ni nakon sticanja uslova za odlazak u penziju nije iskoristio to svoje zakonsko pravo već je nastavio sa zločinima. Umjesto da se smiri u Novakovoj pećini i uživa u mirnim penzionerskim danima na čistom planinskom vazduhu, on je zajedno sa Deli Radivojem, Deli Tatomirom i Djetetom Grujicom svoju zločinačku aktivnost nastavio još dvadeset i kusur godina i to u Istočnoj Srbiji (Poreč, Golubac, Požarevac…), Bugarskoj, Rumuniji i Moldaviji.
Praktično, može da se kaže da se osumnjičeni Starina Novak bavio izvozom hajdučije iz Republike Srpske u okolne zemlje i time podrivao napore međunarodne zajednice da se obračuna sa međunarodnim terorizmom.
Zato što su on i njegovi saučesnici Turke ubijali na izuzetno svirep i podmukao način i to tako što su ih pre ubistva podvrgavali šok terapiji, koju je narodni guslar, zaštićeni svjedok u ovom postupku, opisao sljedećim riječima:
“Što propusti Starina Novače,
dočekuje Deli Radivoje,
Što propusti Deli Radivoje,
dočekuje Deli Tatomire,
Što propusti Deli Tatomire
dočekuje Dijete Grujica,
Što propusti Dijete Grujica
dočekuju ostali hajduci…”
Da bi mogli da sami sebi dočarate svu težinu ratnih zločina ove paravojne formacije zamislite četu od 30 Turaka koja je krenula iz šeher Sarajeva, preko Ravne Romanije, prema Zvorniku. Drugi dan Preobraženja, 19. avgust. Lijep, sunčan ljetni dan.
Sa neba, na kojem nema ni jednog oblačka, grije sunce. Svuda naokolo livade prekrivene cvijećem i leptirima. Na drveću oko puta ptičice cvrkuću. Natpjevavaju se sa zrikavcima. Jedan Turčin pjevuši:
“Rahatluku nigdje kraja nema…”
Drugi razmišlja o prošloj noći u postelji lijepe Hajrije. Treći s nestrpljenjem očekuje SMS poruku od Lane D. sa Manjače, s kojom se prethodni dan nešto sporečkao. Četvrti srećan zamišlja kako će 2016. godine u Brazilu Amel Tuka osvojiti prvu olimpijsku medalju za BiH.
A onda, negdje kod Mokrog, iz busije na put iskoči Starina Novak (sa kapom vučetinom na glavi, kožuhom od međeda na leđima i krilom od labuda za kapom) i bez imalo smisla za romantiku pokvari tu rustičnu romanijsku idilu.
Tursko srce koje je do nekoliko trenutaka ranije u turskim grudima skakalo od sreće i rahatluka naglo se ledi i silazi u turske pete. Koje daju leđima vjetar.
Starina Novak sam udari na 30 Turaka i, koristeći svoju brojčanu prednost, ubije petoricu-šestoricu.
Ostali Turci, srećni što su ostali živi, nastavljaju put. Livade, leptiri, sunce, zujanje pčela, cvrčci i cvrkut ptica čine svoje, pa se tursko srce iz turskih peta polako vraća u turske grudi.
I taman kad turska četa izbije na rub Glasinačke visoravni, kojim se razliježe pjesma čobanica, taman što se srčani ritam u grudima turskih vojnika stabilizuje, iz busije iskače Deli Radivoje.
I sve Jovo nanovo. Od straha sleđeno tursko srce ponovo bježi u turske pete, turske pete bježe brže od Huseina Bolta, a ispred busije ostaje pet-šest turskih glava. Mrtvih. Na mrtvo.
Dugo je i lijepo Glasinačko polje, dovoljno dugo i dovoljno lijepo, posebno drugi dan Preobraženja, da u grudima (i petama) turskih vojnika radost i sreća zbog dvije preživljene busije potisnu strah od novog napada hajdučkih paravojnih formacija.
I taman što turski vojnici dođu sebi i gradu Sokocu, iz busije iskače Deli Tatomire. Ostrašćeni srpski nacionalista, gori od Starine Novaka i Deli Radivoja.
Ponovo se Romanijom kotrljaju turske glave, ponovo Turci jure rekord Juseina Bolta….Više se ne zna da li Turci više ginu od sablje ili isprepadani umiru od srčane kapi. Prava humanitarna katastrofa.
Ono Turaka što preteknu Sokolac i Deli Tatomira, kod Han Pijeska dočekuje drugi Novakov sin Dijete Grujica.
I tako se tužna priča, prekidana cvrkutom ptica i pjesmom zrikavaca, ponavlja na Han Pogledima, u Vlasenici, Milićima, Konjević Polju…. sve do Zvornika. U koji jedini preživjeli turski vojnik donosi vijest o još jednom srpskom ratnom zločinu.
I tako iz dana u dan, iz godine u godinu, sve do jula 1995. godine i današnjih dana.
