Čija je, u stvari, Srebrenica?

Iako je prošlo 10 dana od lokalnih izbora u Banjaluci, strasti se i dalje ne smiruju oko dvije opštine.

Srebrenica i Stolac su (ne)zasluženo dobili veću pažnju od svih ostalih lokalnih zajednica.

Za Stolac kažu da je grad- slučaj, a o Srebrenici i njenom stradanju ne treba ni trošiti riječi. Svi znamo i svi smo svjesni užasa koji se tamo desio, mada nas, kao i sve ostalo, zaje** što pričamo različitim jezicima i ne možemo da se usaglasimo oko leksike i korišćenih termina.

Rat je prestao prije 21 godine. Ili smo bar tako mislili?!

Često se sjetim ohrabrujućih izjava od prije 10- 15 godina gdje se većina političkih lidera u BiH takmičila ko će više puta reći da mir nema alternativu. Takve rečenice su mi se činile toliko izlizanim, kao jeftina patetika i lažni moral onih koji ih izgovaraju.

Međutim, istina je i više nego bolna. Mir, onakav kakvim ga priželjkujemo, ovdje ne postoji. Postoji samo stanje bez vidljivog sukoba. Jednostavno, tom miru nismo nikada dali pravu šansu.

I tako se desi da, nakon mnogo godina, u Srebrenici ostanu samo dva takmaca. Jedan srpski i jedan bošnjački. Bilo je to dovoljno da se zapali nova iskra sa pitanjem ko ima pravo na Srebrenicu i čija je uopšte Srebrenica, iako uopšte ne shvatam, bar ja ne, zašto i kako to pitanje uopšte postavljati ili tretirati.

Na žalost, Srebrenica je jedan jako siromašan grad, bez obzira na količinu donacija i bez obzira na činjenicu da se na spomen tog gradića sav bošnjački politički vrh kune u svetost.

Srebrenički zločin je jedan od najvećih argumenata tih istih političara, a obilježavanja tih događaja odavno je poprimilo razmjere koje nemaju više nikakve veze sa odavanjem počasti ubijenim.

Srebenica nije grad. Srebrenica je emocija, kažu mnogi od njih. I to im je osnovni razlog za fašističke izjavekako ne može nijedan Srbin da bude na čelu Srebrenice. Prvi se na izbornu pobjedu Mladena Grujičića obrušio njegov protivkandidat i dosadašnji načelnik Ćamil Duraković. I nije tu riječ o nacionalnom ponosu, već o ličnoj sujeti. Za četiri godine njegovog mandata Srebrenica se više spominjala u svjetlu narastujućih tenzija, napadu na premijera Srbije Aleksandra Vučića, ispaljivanju ratobornih poruka, iako se nije bunio na najavljivane investicije od strane Srbije.

Jedna od rijetkih pozitivnih stvari za vrijeme njegovog mandata je održavanje donatorske konferencije, ali ni ona nije njegovih ruku djelo.

Odmah nakon Durakovićevih napada na Mladena Grujičića, oglasio se sličnim izjavama i Bakir Izetbegović. I te motive možemo vidjeti samo očima njegovog ličnog neuspjeha. Ostaće upamćen kao predsjednik SDA koji je izgubio veliki broj opština i gradova koji su bili najveće uporište te stranke. Ostaće upamćen da je izgubio Zapadnu Krajinu. Ostaće upamćen da je izgubio Srebrenicu.

Ne boli njih Srebrenica. Njih boli lična sujeta. I zato pozivanjem na mrtve pokušavaju da umanje osjećanja i potrebe bilo koga drugog ko razmišlja drugačije. Za njih ne postoje živi u Srebrenici

A Srebrenica upravo njima pripada- živima. Srebrenica pripada ljudima koji žive u njoj i dijele probleme mučnog života. Nebitno je koje su vjere ili nacionalnosti. Srebrenica pripada ljudima koji u njoj ostaju i opstaju, bez obzira što u tom gradu nema ni jedne mesnice, veterinarske apoteke, pekare… Sve su zatvorene u vrijeme mandata Ćamila Durakovića. Ako ni zbog čega drugog, samo zbog te činjenice treba da bude kažnjen na izborima.

I zato kad Vam bilo ko postavi pitanje čija je Srebrenica, slobodno svi odgovorite da ona pripada ljudima koji u njoj žive i ostala 364 dana, a ne samo 11.septembra. Ako se nastavi ovaj trend odlazaka iz BiH, onda za koju godinu više neće biti potrebe ni za izborima. Ni u Srebrenici, ni u Stocu, ni u bilo kojoj drugoj manjoj sredini. I sve će biti memorijalni centar. Kao trag da je tu nekad postojao život.

Press