Zasijalo je proljeće, Ljeta Gospodnjeg 2012. godine, Grad na Sani ukrasilo blještavilo sunčevog sistema, uprkos tužnoj fudbalskoj stvarnosti – Rudar Prijedor je poražen i ponižen – 0:5 na svom Gradskom stadionu od „prijatelja“ Željezničara. Sarajlije nisu imale milosti.
Koplja su počela da se lome oko tadašnjeg trenera Dragana Radovića, Upravni odbor FK Rudar Prijedor je bio na raskrsnici… Karakteri nisu izdržali, pojedinci su više ličili na mjenjač za brzine skupocjenog „Ferarija“ nego na trezvene funkcionere koji treba da donesu racionalne odluke za dobrobit kluba starog 84 godine. Desio se fudbalski prasak!
Tražio se izlaz i čisti ljudi koji mogu da iznesu breme grijeha prošlosti. Nebojša Nešo Tomičić je izabran za „dobrovoljca“. Uprkos činjenici da je već tada bio narušenog zdravstvenog stanja nije bježao od društvene odgovornosti i uloge koja se samo rijetkima može ponuditi i dati. Zavrnuo je rukave, šarmom i profesionalizmom složio kockice u Rudar Prijedoru u temelj na kojem je kasnije izgrađena današnjica, uprkos turbulentnom vremenu kada su pojedinci uzimali sebi više od prava koje im pripada i pokušavali da odvuku klub u provaliju gdje je i eho podzemne vode sam sebi neprijatelj, i mrzak.
Kad je organizaciono spasio FK Rudar Prijedor, zajedno sa članovima Komiteta za hitna pitanja Rešidom Crnolićem Gertijem i Miloradom Šipkom, uz podršku predsjednika Skupštine Bože Grbića i novog trenera Velimira Stojnića, te sekretara Milana Milunovića, uz blagoslov tadašnjeg gradonačelnika Marka Pavića, postavio nove standarde, Nešo se povukao, pod pritiskom zdravstvenih briga i zamora koje mu je pričinjavala opaka bolest. Međutim, širokogrudi osmijeh sa njegovog lica nikada nije silazio prkoseći svim prijetnjama, uvijek je nalazio riječ radosti i izreku – tako je to…
Moj prvi susret sa Nešom bio je razmjena pozitivne energije više od njega nego mene, onako sumnjičavog, novinarski obrazovanog kada sam sve prihvatao sa dubokom rezervisanošću, nego iskrenošću, puštajući vremenu da pokaže lice i naličje nove sredine u kojoj sam se obreo poslije deceniju ipo banjalučkog bitisanja.
Na Gradskom stadionu u Prijedoru smo promovisali novog šefa struke Velimira Stojnića, Nešo onako skroman sam od sebe kaže:
-Tu smo da pomognemo, nadamo se da ćemo uspjeti, ali isto tako ako ne uspijemo nadamo se da će biti razumijevanja. Da ne vjerujemo u uspjeh ne bi bili tu!
Ubrzo sam i ja postao dio fudbalske priče zvane Rudar Prijedor, Nešo je, uprkos teškom zdravstvenom stanju, i povlačenju sa zvanične funkcije, uvijek bio na raspolaganju i u službi fudbala i kluba, Rudar Prijedor mu je bio velika inspiracija kao izvor matičnih ćelija zdravog osmijeha, čvrstog karaktera i neposustajanja u kojem je, ipak, najvažnije bilo pobijediti nepriliku i slaviti život!
Nešo je bio veći saradnik meni nego ja njemu, uvijek je prvi pitao mene za mišljenje nego ja njega iako je njegovo iskustvo bilo mnogo veće nego moje, nudio pomoć čak i u trenucima kada smo bili zarobljenici kontaminacije u vlastitom dvorištu. Uvijek je znao gdje su vrata izlaza da se ne zagadimo, ali ljudski i blago nastrojen prema svakome i svačemu što je isplivalo, čak i kada se radilo o najvećoj prljavštini, nastojao je i težio dijalogu i rješenju za opštu dobrobit.
-Basara, možda i nije sve ovako kako mi vidimo?!
Nikad nijedna ružna niti teška riječ. Ni o klubu, ni o korporaciju u kojoj je radio, ni o bilo kojem pojedincu.
Rudar Prijedor mu je bio razonoda, „Arcelor Mittal“ egzistencija, a ljudi dobre volje društvo da mu razbiju svakodnevno breme natovareno prkosećom bolešću. O predaji nikad nije razmišljao.
Ali…
…anđeli biraju trenutak da budu nevidljivi, siđu na zemlju i traže sebi najbolje saradnike, uzeli su nam, ovog 12. novembra 2016. godine i odveli ga sa sobom, našeg Nešu, ljudinu… Otišao je u bolje okruženje, vjerovatno mu dobri anđeli neće biti zanovijetni kao mi na ovom gostovanju gdje svi kupujemo karte za život svevišnji.
Nadamo se, i vjerujemo, da će ljudska duša našeg Neše naći vječito osvjetljeni put, tamo gdje počivaju pravdenici, a nama ostaje molitva, da tražimo nove ljude koji su slični i isti kao naš dobričina Nebojša Tomičić.
Njegov Rudar Prijedor, „Arcelor Mittal“, Grad Prijedor i svi mi savremenici koji smo ga poznavali nikada ga nećemo zaboraviti.
Takvi ljudi kao što je Nebojša Nešo Tomičić se nikada ne zaboravljaju.
Oni služe nama, koji ostajemo u ovom sumornom svijetu, kao svjetionici.
Zbogom Nešo, naš dobri, neka te anđeli čuvaju i paze kada nismo znali ni mogli mi.
Svaki rastanak je bolan, ali nam je bol ublažen kada znamo da je privremen.
Do novog susreta u nekom novom svijetu i ambijentu, nebeskom.
Počivaj u Miru Nebojša Tomičiću, Nešo. I neka ti je laka crna zemlja.
