Miroslav Stakić, vizuelni umjetnik iz Prijedora, radi u rudniku i spaja nespojivo – bagerom i mašinama stvara umjetnost.
Talenat za svakoga ko se bavi umjetnošću nije dovoljan ako se ne brusi, usavršava i dovodi iz stanja fikcije, potencijala u stanje realnog, opipljivog, dostupnog čulima. San, ideal, težnja svakoga ko je odlučio da svoj talenat unapređuje daljnjim radom, ozbiljnim trudom, žrtvovanjem mnogih zadovoljstava da bi se postigao duhovni užitak umjetniku, a i konzumentima, jeste da jednog dana živi dostojanstveno od svog rada.
U državi u kojoj ne postoji ministarstvo kulture na državnom nivou, već samo na entitetskom, kantonalnom i nivou distrikta jasno je da su umjetnost i uopšte kultura na marginama.
Prva asocijacija na mnoge države upravo jesu umjetnička djela, bilo da se radi o arhitekturi, likovnoj umjetnosti, književnosti. Ono što ostaje iza nas jeste umjetnost, svjedočanstvo da smo bili civilizovani i juče, da je postojao život na ovim prostorima i prije savremenih tehnologija.
Jedan od primjera nedovoljne brige vlasti o kulturi u Bosni i Hercegovini jest Miroslav Stakić, vizuelni umjetnik iz Prijedora, koji, osim toga što je djela izlagao u Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Norveškoj, Češkoj i Beogradu, obavlja častan i nimalo lak posao rukovaoca mašinama u prijedorskom rudniku da bi na taj način prehranio porodicu.
Kada ste se ozbiljnije počeli baviti vizuelnom umjetnošću?
– Nagon da se čovjek bavi umjetnošću javlja se u ranom djetinjstvu. Ozbiljniji pristup umjetnosti javlja se nakon upisa na Akademiju likovnih umjetnosti. Tada se mijenja percepcija i umjetnost postaje fiziološka potreba. Percipiranje stvarnosti na drugačiji, možda realniji ili vizuelno prihvatljiviji način jednostavno uđe u krv i nikada više ne izađe. Jednom umjetnik – zauvijek umjetnik.
Da li ste za vrijeme studija primali neku vrstu pomoći od opštine, države u vidu stipendije ili druge vrste pomoći?
– Primao sam stipendiju Republike Srpske, ali to nije bilo dovoljno da se podmire svi troškovi studiranja, pa sam morao izučiti neki zanat da bih mogao prikupiti novac za studijske aktivnosti. Kao student sam uz pomoć oca naučio rukovati građevinskim mašinama, što se kasnije isplatilo, kao plan B. Takve sposobnosti su mi pružile šansu da radim u rudniku. Takva ponuda se ne odbija, s obzirom da je veliki procenat nezaposlenih, a od nečega morate živjeti i hraniti porodicu.
Imali smo priliku vidjeti Vaš projekt The Big machine Art. Kako ste došli do tako neobične ideje, odnosno kako posao u rudniku utiče na Vaš umjetnički opus? Da li Vas dodatno motiviše ili ima kontraefekat na Vaše stvaralaštvo?
– Neobične ideje se javljaju u veoma teškim radnim uslovima. Tako se rodila ideja za seriju akcija The Big machine Art. Koristio sam mašinu i bager kao medijum izražavanja. Samo upravljanje tom surovom mašinom jest skup kompleksnih radnji. Pošlo mi je za rukom da tom mašinom iscrtam portrete i time spojim nespojivo. Robusnost i surovost mašine sa nečim suptilnim kao što su papir i crtež, odnos duha i tijela, erosa i tanatosa. Osnovna svrha te mašine jest destrukcija u svrhu stvaranja, a moja priča daje sasvim drugačiji upotrebni pristup.
Vaša djela predstavljena su i publici van Bosne i Hercegovine. Koliko je teško bilo realizovati takve izložbe?
– Pošto su u pitanju videoradovi, takve izložbe su realizovane pomoću interneta, koji je danas često jedini prozor u svijet za mlade ljude u Bosni i Hercegovini. Putovanja i posjete institucijama kulture Evropi su preskupi za naše budžete.
Trenutno ne radite u struci, odnosno ne možete živjeti od Vaše profesije. Smatrate li da je problem nedovoljne brige o umjetnicima u državi nepostojanje ministarstva kulture na državnom nivou?
– Radio sam tri godine kao nastavnik likovne kulture u lokalnim školama. Međutim, kao što u ovoj državi niste sigurni da je dan ako je stvarno dan, tako i za posao nemate nikakve garancije, tačnije, politički nepodobni nemaju nikakve garancije, a podobni, ali ne i sposobni, često imaju ogromne benefite političkog establišmenta.
Nažalost, nemamo ministarstvo kulture na državnom nivou mada mislim da nije problem samo u tome. Pogledajte ljude oko sebe, one na pozicijama, a i one koji nisu. Dovoljno je da pogledate zidove njihovih domova, to će Vam mnogo reći. Na tim zidovima su printane fotografije, reprodukcije ili slike nekih kič-majstora, a to dovoljno govori o svijesti.
Uništavanjem obrazovanja uništili su potrebu da mladi ljudi stiču saznanja o različitim sferama kulture. Nedavno sam saznao da djeca u Beču imaju organizovane posjete muzejima, galerijama, pozorištima i operi. Samim tim od ranog djetinjstva podstiču djecu da razmišljaju i gledaju drugačije na svijet oko sebe.
Kakvi su Vaši planovi za budućnost? Da li Vas možemo očekivati na kolonijama ili simpozijumima?
– Planovi i želje uvijek postoje i nastavak rada na mojim projektima bio bi dragocjen. Problem je realizacija, novac je često kočnica, pa tako i u mom slučaju.
