Sve bolne teme žrtvuju se dnevnoj politici. Deset godina pokušavam da snimim film o Јasenovcu.
Vrele avgustovske dane Tihomir Stanić podnosi s “budističkim” mirom – završio je jednu televizijsku seriju, nastavlja drugu, uskoro će se vratiti starim pozorišnim junacima, a pojaviće se i na novom zadatku – u “ulozi” profesora Akademije umjetnosti, na kojoj će od jeseni povesti svoju prvu klasu…
Zadovoljan i opušten, na komplimente upućene dobroj kondiciji i izgledu, kaže:
– Radim mnogo i vodim zdrav život, a to mi predstavlja zadovoljstvo. Klonim se trivijalnih tema i onoga na šta ne mogu da utičem. To je sve, nema tu posebne tajne – objašnjava poznati glumac.
Kaže da je završio snimanje serije “Psi laju, vzetar nosi”, po tekstu Radoša Bajića i u režiji Јelene Bajić Јočić, gdje igra glavnog junaka Stavru, “biznismena” iz predgrađa i s margine života. Do kraja septembra snima se serija “Ubice mog oca”, u kojoj glumi načelnika policije Predraga Marjanovića. Ističe da je ponosan što ta dva lika, osim boje njegovog glasa, nemaju ništa zajedničko.
U vezi s tim što je oživio brojne istorijske ličnosti, kralja Aleksandra Obrenovića, Ivu Andrića, Principa, Savu Šumanovića, Crnjanskog, Savu Mrkalja, Stanić kaže da s godinama postaje prirodno da se igraju sve kompleksniji likovi, jer i oni da bi imali iskustvo, moraju da dožive neke godine.
– Mene u mladosti nije zanimalo ono što jeste većinu mojih vršnjaka. Uvijek sam se i družio sa starijim glumcima, bio sam jedan od najmlađih prijatelja Petra Kralja. I kao da sam jedva čekao da dođem u ove godine. Inače, da ponovo zavolim glumački posao pomoglo mi je traumatično iskustvo u produkciji. Ranije sam imao neko osjećanje da se od mene kao glumca traži malo i nedovoljno, pa sam poželio da se bavim i drugim aspektima naše profesije. Sada pokušavam da sva stečena iskustva i energiju sublimiram u svaku pojedinačnu ulogu. Danas mogu da imam uloge, deset godina gore, deset dolje: dovoljno sam lijep da igram mlađe, a dovoljno je i život na meni ostavio traga da mogu da tumačim i starije i iskusnije – s osmjehom kaže popularni Tika.
Da umije da uvjerljivo igra i najmlađe, pokazao je u monodrami “Djetinjarije”.
– Volim da se igram! Ali ono zbog čega sam često ispaštao je što se “zaigram” u ulogama koje van scene, sam sebi, nametnem ili izmislim. Sada kada puno igram nisam u toj vrsti opasnosti. Imao sam ja i teške i velike pauze…
– Povjerovao sam da sam ja pozvan i izabran da kažem istinu o Јasenovcu. Deset godina sam pokušavao da snimim film o Dijani Budisavljević i spasavanju djece iz tog strašnog logora, gdje bi se kroz priču o jednom humanom poduhvatu otkrila sva monstruoznost ustaških zločina. Pošto sam se razočarao u ljude koji su mi obećavali podršku, odustao sam od filma. Sada sam srećan što ću kao glumac učestvovati u projektu “Akcion DB”. Riječ je o filmu koji po dnevniku Dijane Budisavljević, snima izuzetna rediteljka Dana Budisavljević s kojom sam se godinama sretao istražujući istu temu – rekao je Stanić.
*Rođeni ste u Šeškovcima kod Laktaša, ova velika i bolna tema je vama bliža nego drugima…
– Nažalost, živimo u vremenu kada se sve velike i bolne teme žrtvuju dnevnoj politici. Јa, napokon, koristim privilegiju da u tome ne učestvujem ni na koji način. Možda ću, baveći se kvalitetno svojom profesijom i pedagogijom od septembra, uspjeti da na mikroplanu stvorim povoljniju klimu za ljepši, bolji i srećniji život, bar u svom okruženju. Od jednog čovjeka sasvim dovoljno – navodi glumac.
*Mislite li da živimo u vremenu kad je istina postala ne samo relativna, nego i beznačajna?
– Istinu ne treba tražiti po medijima i rijaliti programima i, prije svega, ne u politici. Već u umjetnosti i živom kontaktu s ljudima. Tu je ona vidljiva i neprikosnovena. Svako od nas, suočen sa sobom, zna šta to pokušava da sakrije. I u zavisnosti od toga da li se plaši istine ili je spreman da se s njom suoči – određen je stepen njegove slobode. A sloboda je najsvetiji i najplemenitiji cilj kojem čovjek može težiti – pojašnjava Stanić.
* Koja su vaša suočavanja sa samim sobom bila najdramatičnija?
– Nisu to stvari o kojima čovjek može pričati za novine, ma koliko želio… Da parafraziram Nikolu Teslu: ako bismo uspjeli da shvatimo da svu svoju snagu dobijamo iz svjetlosti, ljepote i samilosti, mogli bismo osjetiti da smo samo jedan ton u sveopštoj harmoniji. A to je dovoljno da budemo nešto posebno i naročito.
* Pominjete umjetnost, ali i u njoj ima itekako licemerja. Spletkarenja, neiskrenog tapšanja po ramenu, prećutkivanja zarad nezamijeranja?
– Sve to, pa i nagrade i priznanja, izblijedi i zaboravi se. Vječno traje samo ono istinsko i neponovljivo uzbuđenje koje osjetite u kontaktu s pravom umjetnošću, bilo da je stvarate, bilo da ste sjvedok i saučesnik. Publika je uvijek saučesnik, jer u zavisnosti od njenog sastava, spremnosti da učestvuje u predstavi, pažnje s kojom je prati, energije koju daruje – takođe, zavisi rezultat. U pozorištu svaki glumac, u istoj ulozi i predstavi, iz večeri u veče je drugačiji.
* Dešava se da glumac u očima savremenika bude “veći”, ali i nepravedno “manji” od sopstvenog talenta? Zašto?
– Skandali i nepočinstva privlače pažnju, ipak, sve je to privremeno. Samo uloge koje opstaju, na filmskom platnu ili u pozorišnim sjećanjima, trajno određuju veličinu nekog umjetnika. Vrijeme sve dovede na svoje mjesto.
* Koji su glumci, po vašem mišljenju, imali tu sudbinu?
– Čak i oni koji su igrali sa Đuzom Stoiljkovićem nisu bili svjesni koliko je bio veliki. Јer, u privatnom životu se trudio da bude gotovo neprimjetan. Takav primjer je i Milutin Butković, Cica Perović, Dragan Maksimović, Predrag Laković i mnogi drugi.
* Neki kriju tajne zanata, a neki ih rado dijele s drugima?
– Svi dobri glumci čeznu za dobrim partnerom. Bez obzira da li igraju sa sebi ravnim ili boljim od sebe. Dobri se, istina, nikada ne porede niti takmiče. Bilo kako bilo, uz dobrog partnera glumac u sebi otkriva kvalitete za koje nije ni znao da ih posjeduje. Lično, siguran sam da se naučiti može samo od mlađih od sebe. Јer iskustvo je lično i neprenosivo. Zato se i radujem što ću od jeseni biti profesor i s rediteljem Milanom Neškovićem voditi klasu – kaže Stanić.
* Koje od uloga u vašoj dosadašnjoj karijeri vjerujete da će biti posebno upamćene?
– Do sada smijem da kažem da su to, na televiziji, kralj Aleksandar Obrenović i, možda, ovaj Marjanović u “Ubicama mog oca”. U pozorištu je to Platonov u “Divljem medu”, Mefisto u “Faustu”, monodrama “Djetinjarije”…
* Uskoro ćete dobiti i prvu generaciju studenata?
– Mene niko ne bi primio na glumu osim Dejana Mijača! Imao sam “šprah feler” i ogromnu tremu. On me je nekako prepoznao i primio na klasu. Možda ja to isto dugujem nekom budućem glumcu…
* Nedavno nas je napustio vaš zemljak, divni Toma Kuruzović?
– Prvi put sam “nastupio” sa tri godine, recitujući u rodnim Šeškovcima “Herojsku majku”, a i prijemni sam polagao s “Malom mojom iz Bosanske Krupe”. Toma, kao veliki tumač Ćopićevih likova, prepoznao me je kao člana “ćopićevske” porodice. Zavoljeli smo se… Inače, nas Srbe preko Drine odlikuje veći stepen tolerancije prema drugim kulturama nego što je to slučaj u monolitnim sredinama. Spontanije prihvatamo različitosti, pa i same sebe u različitosti – kaže Stanić.
Tika na pozorišnom repertoaru ima trenutno devet “živih” uloga. U Ateljeu 212 igra u predstavama “Ljubav, ljubav, ljubav”, “Kafa i cigarete” i “Kazimir i Karolina”, na sceni “Madlenijanuma” je u “Milošu Crnjanskom”, “Ani Karenjini” i “Malim tajnama”, na sceni Zvezdara teatra na repertoaru je “Bajka o pozorištu”, u Crnogorskom narodnom “Evrimen Đilas”, a u Gračanici “Govorna mana”.
