Dijagnostička sala Instituta koja se nalazi pri Fakultetu za sport i fizičko vaspitanja, mahom zvrji prazna. A ne bi trebalo.
“Nemoguće je uraditi dobar plan i program, ako ne dobijamo adekvatne podatke na osnovu kojih možemo da isplaniramo neki trenažni proces. Ovdje u Insitutu postoji sva potrebna oprema za jednu takvu dijagnostiku, za klubove iz svih rangova takmičenja. I svi sportisti bi trebalo da urade dijagnostiku, kako bi napredovali u tim svojim aktivnostima”, pojašnjava Aleksandar Kukrić,Institut za sport Banjaluka.
“Rijetki su klubovi u Banjaluci, koji dva puta godišnje, što je minumum minimuma, rade sportsku dijagnostiku svojih sportista”, otkriva Kukrić.
“Zbog nedostatka finansijskih sredstava i, rekao bih, neznanja nemaju naviku da dođu da urade dijagnostiku i trudimo se da pokažemo šta mi imamo i šta jedan klub može da uradi svoje igrače”, navodi Kukrić.
Iako, sportska dijagnostika nudi brojne prednosti kao što su pravilno doziranje trenažnog procesa, uvid u kompletno zdravstveno stanje i prevenciju od nastajanja povreda, bez kojih je kako Kukrić kaže , jedan trener slijep pored očiju, ovdašnja treneska struka i dalje, reklo bi se prednost daje “startim metodama”.
Pištaljka u ruke i trči gore dole. Ne čudi onda što kondicioni trener Srđan Janjanin ima pune ruke posla, da sportsite rehabiltiuje nakon povreda i vrati na teren.
“Sve veći broj sportista mi dolazi sa povredama, što govori da treninzi nisu dobro planirani i izvođeni i da mehanika i kretanje pokreta nije bila dobra”, ispričao je Srđan Janjanin, kondicioni trener.
“Ona bolje spriječiti nego liječiti, kod nas ne pije vode”, kaže specijalista ortopedske hirurgije, Aleksandar Jakovljević. Porazno je, tvrdi, da naši klubovi, nemaju u svom timu fizioterapeute, a žele da se bave vrhunskim sprotom.
“Vi nemate vani ozbiljan klub koji nema nutricionistu, nekog ko ne vodi računa o stopalima igrača, nekoga ko vodi računa o zubima igrača. To su sve timovi. Ne mora to da kosta. Prijatelj stomatolog može da se nađe, prijatelj nutricinoista može da se nađe, prijtatelj ljekar može da se nađe. Ako promijenimo svijest naših ljudi 5 odsto, puno smo napravili”, navodi Aleksndar Jakovljević, specijalista ortopedske hirurgije.
Onaj test sa početka priče kosta 120 maraka, dok recimo prosječna registracija za automobil košta oko 400 maraka. Troskovi rehabiltiacije sportsita nakon povrede, daleko su veći, a zdravlje nema cijenu.
