Istoričar Univerzitata u njemačkom Regenzburgu Dario Vidojković, u autorskom tekstu “Presuda Novog svjetskog neporetka” piše da je današnjom prvostepenom presudom generalu Ratku Mladiću Haški tribunal, još jednom, pokazao svoje pravo lice koje nema veze sa pravdom i pravičnošću.
Tekst prenosimo u cijelosti:
U svojoj posljednjoj prvostepenoj presudi koju je donio Haški tribunal u predmetu protiv generala Ratka Mladića, komandanta Glavnog Štaba VRS u vrijeme odbrambeno-otadžbinskog rata, taj isti tribunal je još jednom, po ko zna koji put, pokazao ono svoje pravo lice, ono ružno koje nema nikakvu vezu ni sa pravdom ni sa pravičnošću, a kamoli sa istorijskim činjenicama. Dobro je generalov sin Darko Mladić sumirao prve utiske nakon ove, nažalost, ne neočekivane presude, kada je rekao “na Zapadu ništa novo”. I tako jeste.
Očigledno je da se, kada su Srbi u pitanju, nikakva prava a još manje ljudska prava, ne poštuju. Šta reći na opasku glavnog sudije Orija, koji smatra sasvim normalnim da nekome ko je petrpio više moždanih udara, ima pritisak od 180/80 nije potrebna hitna ljekarska njega, zbog čega nije htio da prekine ili odloži izricanje “presude”. Naime, ta presuda je bila ionako davno izrečena generalu Mladiću, ali ne samo njemu, nego skoro cjelokupnom političkom i vojnom rukovodstvu Republike Srpske, na čelu sa prvim predsjednikom dr Radovanom Karadžićem, koji su bili markirani i osuđeni kao navodni ratni zločinci još na samom početku krize u bivšoj BiH. I to zato pošto su ovog puta Srbi bili riješeni da se zaštite od ponovnog genocida, raznih jama i novog Јasenovca, koji su Hrvati i muslimani u Bosni iznova spremali za Srbe.
Tako da ova presuda nema nikakvu vezu sa pravdom, ali se zato vrlo dobro uklapa u okvire tzv. Novog svjetskog poretka, ili bolje reći, neporetka, s obzirom koji je haos u svijetu proizveo nakon sloma komunizma 1989/1990. godine. Taj Novi svjetski poredak je karakterističan po tome da je svuda u zemljama Varšavskog ugovora, odnosno u otcjepljenim jugoslovenskim republikama podržao revizionističke snage, koje su u osnovi sljedbenici starih fašističkih, nacističkih i ustaških ideologija, a koje su zapadni saveznici navodno porazili 1945. godine.
Takođe je očito naslijedio Hitlerov “Drang nah Osten”. Tačno 45 godina kasnije morali smo da vidimo da te mračne sile nisu poražene, već se naprotiv, kao aveti ponovo pojaviše na sceni, noseći sa sobom ponovo rat, krv i bol. Vrlo je indikativno da su SAD tako opšte podržali politički, propagandistički, i najzad i vojno, one snage u jugoslovenskom građanskom ratu koje su svoje uniforme kitile ustaškim simbolima. Amerikancima nije tada zasmetalo ni da podržavaju islamske džihadiste koji će u Bosni činiti ona zla kojima će se mnogo kasnije “proslaviti” prvo Al Kaida, pa zatim Islamska država.
Preteča Islamske države se upravo mogla naći u Sarajevu, Zenici i drugim mjestima pod kontrolom muslimanske tzv. Armije BiH. Sudije Haškog Tribunala sve te činjenice nisu htjele da uvaže, isto tako nisu nikada postavili pitanje odgovornosti na strani zapadnih zemalja i političara, koji su svojim jednostranim, i time ratno-huškačkim nastupom, u vrlo dobroj mjeri doprinijeli da se taj nemili rat produži, čime su se patnje sva tri naroda istovremeno produžavala. Niko od njih nije postavio pitanje odgovornosti Alije Izetbegovića koji je javno rekao da je spreman da žrtvuje mir za suverenu i nedjeljivu (čitaj unitarnu) BiH, niko od njih nije pitao zašto i sa kojom namjerom su mnogo prije izbijanja ratnog sukoba u bivšoj BiH formirane Patriotska liga i Zelene beretke.
A ko je odgovorao u Hagu za blizu 30.000 srpskih žrtava, podatak koji je iznio Milorad Kojić iz Republičkog Centra za istraživanje ratnih zločina? Pa, nisu Srbi valjda sami sebe pobili i masakrirali? Brojna groblja stradalih Srba, među njima i najmlađa djeca, žene, starci, po Bratuncu, Višegradu, Zvorniku, i po mnogim drugim gradovima i mjestima u Republici Srpskoj, nisu bili dovoljan dokaz tim istim sudijama Haškog tribunala da se osudi ratni zločinac Naser Orić. A nije on bio jedini, bilo je njih još.
No, statistika Haškog tribunala po tom pitanju je katastrofalna, jer se najviše Srbima sudilo i najviše kazni su Srbi dobili. Srbi kojih više nema u Sarajevu, Bihaću, Zenici, Mostaru, Goraždu, Kupresu, Livnu, Glamoču, Grahovu i drugim mjestima u kojima su do rata u priličnom broju živjeli (u nekim čak činili većinsko stanovništvo), a koja su poslije rata pripali Federaciji BiH. Zar je bilo pravde za stotine i stotine Srpkinja mučenica, koje su bile podvrgnute najgorim torturama od strane pripadnika hrvatskih i muslimanskih oružanih formacija i silovane?
Ako je Haški Tribunal navodno bio osnovan da dijeli pravdu i da doprinese pomirenju u regionu, onda je te ciljeve svojom selektivnom, antisrpskom nepravdom u potpunosti promašio. Ovakva suđenja, kao i ovo sad generalu Ratku Mladiću, ući će kao najgora i najcrnja mrlja u istoriji svjetskog prava.
Šta reći, kad se general Mladić osuđuje za uzimanje pripadnika UN za taoce da bi sprečio napade NATO-a na Republiku Srpsku? Znači to onda indirektno, da su Srbi trebali nijemo i bez ikakvog pružanja otpora da čekaju da NATO volšebno sije uranijumske bombe na njih i da ih ubija kako mu se prohtije? O tada već očiglednoj pristrasnosti tih isti pripadnika UN koji su sačuvali muslimanske korpuse od vojnog poraza u Srebrenici, Goraždu, Bihaću, pa i u Sarajevu i koji su špijunirali srpske položaje, dostavljali oružje i municiju hrvatsko-muslimanskoj strani i koji su najzad i otvarali vatru na srpske položaje, nema nikakve dileme. Kao takvi, koji su se otvoreno stavili na jednu od sukobljenih strana i time prekršili svoj mandat, morali su na kraju postati legitiman vojni cilj, po svemu sudeći.
No, samo ta tačka presude dobro ilustruje ulogu koju je zapadni Novi svjetski poredak zapravo bio namijenio Srbima, a koji su trebalo da budu žrtve koje je mogao nekažnjeno da ubija i da kolje kako je ko htio. Elem, Srbi su zato proglašeni ratnim zločincima, zato što nisu pristali da budu po drugi put zaklan narod, nego što su se odlučili da se brane i da pruže otpor. To je ustvari glavni grijeh generala Mladića koji mu se stavlja na teret- to što se suprotstavio tom Novom svjetskom neporetku, i što je stao na branik svoje otadžbine i svog srpskog naroda.
Nije zato ni nikakva slučajnost, da je u sudskom vijeću, shodno zapadnom revizionizmu, sjedio i jedan njemački sudija, a nije ni slučajnost da mu se izriče, ustvari davno donesena, presuda dan poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma i Aranđelovdana. I ovog puta, Zapad se služi simbolikom kao i bezbroj puta prije kada su u pitanju udari na srpski narod.
Na kraju, na pitanje da li je general Mladić imao fer suđenje, mora nedvosmisleno da se odgovori sa NE! Čovjeka kojeg su ne samo hrvatski i muslimanski, već prije svega i zapadni mediji u tolikoj mjeri dehumanizovali, satanizovali i difamirali, nije ni u kom trenutku mogao na taj način imati ni trunke izgleda fer suđenja, pa taman da se dobrovoljno predao još 1995. godine haškim kadijama.
No, istorija će imati zadnju riječ o ovom predmetu, kao i o mnogim drugim dosad prikrivenim činjenicama o ratu u bivšoj Јugoslaviji, a koji će, kad-tad, isplivati na vidjelo i urušiti sve ove od Zapada iskonstruisane mitove rata u bivšoj Јugoslaviji. To će biti zadatak struke, istoričara i pravnika, a ostaje obaveza Srbima u Republici Srpskoj da tu krvlju stečenu i odbranjenu Republiku Srpsku, odbrane u slozi i da je sačuvaju na najbolji način!
