Problem sa ljudima koji pišu ovakve scenarije i snimaju po njima filmove, jeste što nemaju mjere. Ni trunke. Sirovi šovinizam u zrnu osiromašenog uranijuma.
NATOovog, naravno. Ovaj film pripada njima. Onima koji nemaju ama baš nikakve kulture. Makar kućne.
Pričaju nam priču.
Gdje goveda riču.
U kamionima kakve JNA nikada nije imala, valjda da Srbi uz Radeta Šerbedžiju još više podsjećaju na mrske Ruse, odvija se ekstremno banalna dramatizacija politike Alije Izetbegovića i sevdahlijskog instant-orijentalnog plačipizma građanistanskog samozalagavanja. Onog koji uživa u brvnu u svom oku. Češka ga i sa ponosom pokazuje.
Smisao ovog ostvarenja je što više puta ovakve smećarluke ponoviti, pa da u njih sav svijet povjeruje.
Apsolutno sve u ovom filmu je jedna jadna i pripovjedača zemlje Bosne nedostojna propaganda u kojoj su Srbi opisani po klišejiću. Koji smo do sada vidjeli toliko puta, da samo ovom scenaristi nije muka što to sve, kao pravi sin totalitarizma, naučeno ponavlja.
SRBI SU, DAKLEM:
Zaguljene vojničine i policajčine
2. Nikad ne idu u muzej
3. Piju, puše i slušaju narodnjake
4. Uz sve to ne znaju da ratuju, pa koriste žive štitove od muslimanki
5. Urođene sadističke psihopate koji ubijaju žene, starce i novorođenčad
6. Naravno, to pošto su prvo pobili muškarce
7. Protiv njih ne ratuje čitav NATO i mudžahedini sa Bliskog istoka, već đedovi sa improvizovanim bombama
8. I tako dalje, i tako dalje…
Uz sve ovo, najuvredljivije je što jedan srpski oficir, kapetan, kojem je ćaća general, ne može da izbavi svoju predratnu ljubav Ajlu. Pošalje je za Srbiju, pa onda može i za Švedsku. Kako je najveći broj i izbjegao. Pušta da je tuku, i gaze pred njim, ali je grli i ljubi strasno u svojoj kancelariji.
Ko je jednom vidio vojsku i rat, zna i šta je oficirska moć u njima. Ovaj film je uvreda za sve vojnike, a ne samo one koji su pripadali Vojsci Republike Srpske.
HRESTOMATIJA ĆARŠIJSKIH ŠUPLJAKA
Kao toliko puta do sada u ovim filmovima, zaguljene agresore s brda privlače umjetnice, koje sjevernokorejskim žarom ka umjetnosti privode i onda provode po kulturnim institucijama koje sada imaju pod svojom smrdljivom, sivomaslinastom šapom. Koja zaudara na crvenu proletersku petokraku i pravoslavlje. Vonj užegle pišaće i silovanje.
Sve predvidivo. Od napadnih vijesti (čitaj paralagotine tipa Amanpur) koje sve od reda na engleskom govore protiv Srba, a i protiv “međunarodne zajednice” i “svijeta koji to neće dopustiti”, do pokazno-debilnih gađanja ručnim bacačem kola hitne pomoći u pratnji UN-ovog lendrovera. Sve! Ama baš sve. Sve je to prostački propagandno i u tradicijama preprozrive naivne laži, kakve smo i prije holivudskih filmova protiv Sovjetskog saveza i Rusa u cjelini iz osamdesetih godina, provarili kroz komičnu jednostranost tzv. “partizanskih filmova”.
Ovaj film u sebi gotovo da nema ništa što već nije viđeno. Tu je Branko Đurić iz Ničije zemlje, Ermin (majka mi je Srpkinja) Bravo iz Rimejka, Rade Šerbedžija iz Go Vest… Prosto i glumački i scenaristički i režijom, jedna hrestomatija šupljaka i parašupljaka.
Rediteljski, ima pregršt lako uočljivih filmskih grešaka. Primjerice kada čovjek koji očigledno ne otvara usta, priča nasnimljenim glasom sniman s leđa. Ili kada babu ubiju u širokom stubištu, a Ajlina sestra je nađe u uskom haustoru. To ukazuje na nevješto uvezivanje cjelina, od kojih bi neke mogle biti kvalitetne sa zanatske tačke, kao u sličnom filmu Turneja, Gorana Markovića.
KAD SE BOJIŠ DA TI TATA ODSIJEČE PIŠU
Potom, na još podsmješnije i jedino iznenađenje, šablonski filjmuljak prelazi iz oblande evropskog autorskog filma, u pravi špijunsko-akciono-propagandni cjelovečernjak. Sa sve svetosavsko-edipovskim protomitovima islamističkih kvazimultikurnjaka i jednokonfesionalaca.
Naša Ajla će postati postolimpijska sarajstanska (Hari) Mata Hari, te će omogućiti bombardovanje zlih Srba koji se kriju u crkvama od NATO avijacije. I to katoličkoj. Među bombama gađanim uključujući i njenog seksualno-emotivnog robovlasnika. Edipovski, rekoh, jer se Danijel, kako se velikosrpski kapetan zove, osim što se stalno izvinjava Ajli kad kaže šta misli, boji svog ćaće Vukojevića.
A i ko se ne bi bojao Radeta Šerbedžije kao srpskog generala, i njegovog sina koji se izvinjava kada 1994. kaže da “mi sada kontrolišemo 80 odsto teritorije”?
Kad Ajla Danijelu kaže izvini, to joj je posljednje što mu kaže. Pošto je ubije iz pištolja u glavu.
Ali, ima ovaj film i još nekih slatkih rečenica:
Nisam ja mislila na Srbe, ja sam mislila na četnike. (žena kojoj su SRBI bacili bebu s balkona)
Prijatelju, nemoj. Svi smo mi isti, svi smo mi Bosanci. (SRPSKOM generalu Vukojeviću kažu neSRBI prije streljanja.)
Što se nisi rodila k’o SRPKINJA. (Danijel SRBIN Ajli muslimanki u toku seksa).
Ja se zovem Danijel Vukojević, ja sam ratni kriminalac. (Tu nema SRBA, jer se sudi pojedincima, a ne narodima).
Ujedno, ova posljednja rečenica je vrhunac patetike ovog, još jednog filma na temu antisrpskog narativa o istorijskom periodu koji se desio za vrijeme Otadžbinskog rata za odbranu srpskog naroda zapadno od Drine.
ČINJENICE I ISPIŠANI MITOVI
Specijalnoefekatski se vidi da se neko potrudio, pa tu i tamo ima par realnijih eksplozija i prosviravanja kroz mozak. No, u smislu govora tijela u ratu, omjera veličina na ratištu, djeluje kao dječiji crteži o vojevanju. Kao i svaki film iz ovog inkubatora, potpuno je scenografsko-kostimografski bezvrijedan. Po logici da bi i Denzel Vašington mogao glumiti Slobodana Miloševića, da ovaj nije toliko poznat. I oglašen kao bijeli suprematista i vođa Arijskog bratstva u pritvoru u Hagu.
Srbijanski glumci među kojima se ističe Nikola Đuričko, nose obilježja Vojske Jugoslavije. Znamenja koja su nastala mnogo poslije trenutka kada radnja u filmu počinje. Ne VRS, već sasvim druge vojske, koja je svoje jedinice povukla preko Drine, a u prisustvo Subotičkih ili Vranjanskih jedinica oko Sarajeva su vjerovali još samo oni koji su slušali vijesti iz Sivog doma.
No, šta je to bitno, kada film daje priliku da se još jednom i svima PONOVI LAŽ o preko 8.000 muškaraca koje su Srbi ubili u dva dana u Srebrenici, bez obzira što po patološkoj dokumentaciji po kojoj je njihov Haški sudić sudanisao, jasno da u ekshumiranim grobnicama jedva preko 1900 skeletnih ostataka. Od kojih je većina poginula u borbi, o čemu sami svjedoče kada svake godine idu na “Marš smrti”, umjesto na Marš mira.
Ali, kako egzaktni podaci mogu biti tačni, kad je u ovom filmu to rečeno u vijestima?
I u odjavnoj špici stoji podatak o 50.000 silovanih muslimanki, mada je to više puta opovrgnuto u javnosti još u prošlom vijeku. U doba najljuće ratne propagande je iz Sarajstana emitovano da je u pitanju 40.000, ali se brojka sa demantijima povećala valjda.
Ima da se Srbi brane još tristo godina, dok se ne uvrijede na ponovno ispišavanje po kosovskom mitu. Šerbedžijino zazivanje istog u “monologu negativca koji se sprema da umre”, jedan je od školskih primjera iživljavanja neukih.
I da.
Ja ovo pišem simultano kako gledam. Propustio sam najavnu i prečuo ime, pa sam čekao na odjavnoj da vidim ime generala, te sam se sasvim iznenadio kad sam pročitao Anđelina Džoli. Pisala i režirala. Skroz sam bio zaboravio da ovo ime ide uz njeno. Kao i da je u vrijeme izlaska bila neka priča o ovom filmu. Da li da se prikazuje ili ne prikazuje. Toliko je ovo bezvezno, da sam ponosan što nije prikazivan u banjolučkim bioskopima. To se baš ne uklapa u samoubilačku kulturnu politiku Srpske, ali nadoknadićemo mi to. Srbi bi radije dobili bombu po glavi, nego da ih Holivud ne voli.
Još draže zato yostajem pri svemu što sam rekao.
Od svih bujica jednostranih laži, pa i ovih iz odjavne špice, najviše zabrinjavaju posljednje riječi filma: ….borba za pomirenje se nastavlja.
