Naivčine, mazgovi, tukci, budale, goveda, blentovi, ćutuci… sve su ovo sinonimi za prosječnog radnika u realnom sektoru.
U BiH, žilava i nesalomiva administracija, predvođena političarima naviklim na raskoš i lagodan život na račun drugih, i ove godine će da poždere preko milijardu i po maraka. I to samo na plate zaposlenih, u većini slučajeva podobnih partijskih poslušnika ili rođaka, prijatelja i kumova političara.
A sve to plaća šačica budaletina koja rinta iz dana u dan za mizernu platu da bi, pored toga što izdržava svoju porodicu, izdržavala buljuk neradnika u administraciji.
U BiH, ovako nakaradnoj, na svakih 250.000 građana dolazi jedan ministar, a onda za njim se kao na tacni redaju šefovi kabineta u kojima se vrte savjetnici, koji imaju sekretarice, vozače, kojima su plaćeni mobiteli, putovanja, dnevnice, hrana. A tek gdje su javna preduzeća, agencije, ustanove…
I tako čak trećina zaposlenih u BiH živi od onih 60 odsto bruto plate svakog blentova koji je prinuđen da radi u realnom sektoru i hrani još bar jednog u javnom. Ustvari, koliko su životi prosječnih ljudi u BiH zarobljeni od strane administracije odlično pokazuje podatak da ljudi sa prosječnom platom u BiH od 1. januara do 7. jula rade samo da bi podmirili uhljebe i biroktratiju. Ostalih pet mjeseci imaju za sebe.
I tako, dok većina prosječnih građana BiH živi na rubu, s prosječnom platom od 800 KM, za one koji žive na teret svih nas, a najviše političare, ne smije da fali.
To najbolje ilustruju primjeri poput Predsjedništva BiH u kojem se samo na plate potroši oko 3 miliona godišnje. Ništa bolje nije ni u kabinetu Predsjednika RS, gdje se za plate zaposlenih daje 2,6 miliona godišnje. U Savjetu ministara BiH samo za savjetnike se daje preko 10 miliona po mandatu. Da bahatost nema granice možda najpreciznije pokazuje besramnost poslanika u Parlamentu BiH, koji pored plata od 4.000 KM u prosjeku, uzimaju i 3.500 KM za naknade.
Kao ilustraciju ogromne potrošnje političara iz budžetskih sredstava, zasnovanih na otimačini od naroda, možemo uzeti primjer Bakira Izetbegovića koji je od 2000. godine do danas samo na osnovu plata dobio skoro million maraka. E sad, da bi Bakir dobio tih million maraka i uživao u svim blagodetima koje taj novac nosi sa sobom, bilo je potrebno 10 naivčina koji će svaki dan, 17 godina odlaziti na svoj ušljivi posao za prosječnu platu, ne bi li obezbjedili dobar i udoban život bošnjačkom članu Predsjedništva.
Pored plata uhljeba koje isplaćujemo kroz poreze, još više boli otimanje od naroda za potrebe svakodnevnih bahanalija i iživljavanja na račun naroda, posebno onih na najvišim funkcijama u zemlji.
Netransparentno, nenamjensko i bahato trošenje miliona postalo je praksa u BiH. Tako je samo u prošloj godini na 4 auta u Predsjedništvu potrošeno 400.000 KM. Na poklone se troše milionski iznosi, putuje se na teret države, spava se po najluksuznijim hotelima, jedu se hobotnice, piju šampanjci, održavaju private firme…, a pojedinci čak ni kafu više ne plaćaju iz svog džepa.
Sjetimo se samo pepeljare vrijedne 1.300 KM, kante za otpatke od 1.700 KM, ručka koji je koštao 230 KM ili rolne toaletnog papira od 5,5 KM, sve plaćeno novcem građana BiH.
I dok svi oni žive na račun građana, ljetuju, zimiju, piju, jedu… “običan smrtnik” u BiH preživljava. Jer, dok plati sve premijere, članove predsjedništava, predsjednike, ministre ostane mu jedno veliko NIŠTA.
Politički analitičar i novinar Almir Terzić naglašava da će ovako biti i ubuduće jer se političari u BiH više se ne boje naroda.
„To su jasno pokazali načinom kreiranja troškova budžetskih stavki. Inačw, ogromna rastrošnost se najbolje ilustruje kroz izvještaj ureda revizora BiH, ali i entiteta. Jasno kršenje zakosnskih odredbi i drugih podzakonskih akata i pravilnika pokazuje da političari i funkcioneri imaju potpuno odsustvo od naroda i kao da ne žive u ovoj državi. Naravno, za takvo stanje je najviše kriv narod i oni su stvorili situaciju da ih se političari ne boje jer znaju da nikad neće biti kažnjeni za politiku koju vode i nepodnošljivo stanje koje održavaju. To je proizvelo ovu opštu anarhiju, posebno u finansijskom smislu“, rekao je Terzić za BUKU.
Možda najbolji opis bahatosti političara, koji jedu i piju na naš račun Almir je dao u jednom svom komentaru:
“Onaj ko je i jednom imao priliku ručati u restoranu institucija BiH zna pravo stanje stvari da je cijena najskupljeg jela 5 KM. E, to je za službenike i namještenike. Ministri i poslanici/zastupnici i delegati/izaslanici jedu u drugom dijelu restorana, naravno, ne žele se miješati sa ostalim. Tamo se, znam to, svakako ništa ne plaća. Mislim ne plaćaju navedeni. Tamo je sve na potpis i jelo i piće. A, kako i ne bi bilo kada članovi Kolegija imaju 500 KM reprezentacije, a predsjedavajući komisija i stranački klubova po 200 KM. Tamo se jede na račun naroda, a vi se narodi i dalje bavite glupostima. Izabrani i imenovani predstavnici ne gube vrijeme kao vi. Oni i jedu i piju i pričaju na mobilni telefon i putuju svijetom i primaju astronomske plate, dnevnice…“, poručio je Terzić.
Prema njegovim riječima, administracija u BiH je generalno preskupa i postoje brojne institucije koje su same sebi svrha, a svaka od njih ima direktora, najmanje dva zamjenika, ogroman broj zaposlenih…
„Ukoliko ne usljedi ozbiljna reforma javne uprave sasvim je sigurno da će se BiH samo zaduživati i povećavati namete građanima da bi se finansirao glomazni birokratski aparat i imenovane i izabrane osobe koje imaju ogromne privilegije. To se najbolje ilustruje u činjenici da većina političara i funkcionera državu i entitete košta stotine hiljada maraka, jer su svi oni sebi dali za pravo da prekomjerno troše kako hoće i gdje hoće“, objašnjava Terzić, naglašavajući da će narodi BiH i dalje plaćati političarima i funkcionerima njihove raskošne obroke, pića, putovanja, visoka primanja, troškove telefona… i to sve dok sami ne odlučimo da nešto promjenimo.
Tako da, dok god svi budemo nekritički ćutali i samo posmatrali kako proždrljivi administrativni aparat, zajedno sa nemoralnim političarima ždere više od polovine onog što zaradimo, živjećemo i radićemo za mrvice koje nam ostavljaju. Na kraju, promjene uvijek kraću od nas. Jedino, ako baš uživamo da radimo da bismo napunili trbuhe i džepove bahatih političara. Onda ništa.
