Odluka Ustavnog suda, po apelaciji Nebojše Vukanovića, o Fondu solidarnosti koji je osnovala trebinjska skupština, u Trebinju nema ukus pravde.
Odluka Ustavnog suda, po apelaciji Nebojše Vukanovića, o Fondu solidarnosti koji je osnovala trebinjska skupština, u Trebinju nema ukus pravde. Ako neko i misli da ima, otkud onda toliko javno nezadovoljstvo nakon saopštenja Ustavnog suda? Pri tom se ne misli na atmosferu koju mediji još neznatno mogu da kreiraju.
Zašto su gotovo svi, osim Nebojše Vukanovića, nezadovoljni? Otkud osjećaj da nije pobijedila pravda, iako je Ustavni sud bez sumnje odluku donio u sladu sa Ustavom i zakonima Republike Srpske. Trebinjci su se suočili sa činjenocom da pravda i pravo ne idu uvijek u paketu. Više je razloga zbog takvog odgovora javnosti. Nijedan nema veze sa medijskom prezentacijom ove situacije. Pokazalo se da većina građana Trebinja smatra da je neophodno artikulisati društvenu odgovornost najimućnijih, jer oni su svoj kapital ipak stekli i stiču ga u Trebinju.
Neki od njih su ga sticali u rati ili neposredno nakon rata. I to Trebinjci dobro znaju. U zapadnim zemljama društvena odgovornost velikih kompanija se podrazumijeva. Pošto je ta odgovornost godinama unazad izostajala, lokalna vlast se očito odlučila daa je stimuliše i artikuliše kroz jedan ovakav Fond.
Reakcije javnosti su takve i zbog grešaka koje je vlast na tom putu napravila, jer sad je postalo i javno i jasno da su korist od tog Fonda imali mnogi, i to najugroženiji. Ova situacija nedvosmisleno pokazuje koliku podršku je imalo osnivanje jednog takvog Fonda. Stoga je lako objasniti što su građani Trebinja gotovo pa ljutnjom reagovali na odluku Suda. Politizacija ove odluke, na kojoj je insistirao sam Vukanović, a potpuno nesuvislo mu se pridružio SDS, da pobere “zasluge” kojih za ovu odluku uopšte nema, još je jedan od razloga zašto u Trebinju malo ko ima osjećaj da je “pravda zadovoljen”.
Posebno ako se javno govori da je Vukanović samo potpisao papir koji su neki drugi osmislili i pripremili Reakcija lokalnih vlasti je jedina koja im je mogla sačuvati političko dostojanstvo. Grešku su priznali, i obećali da korisnici neće ostati bez pomoći. Kako će pribaviti potreban novac,nisu objasnili. Stiče se utisak da je bijes i ljutnja javnosti najmanje uperena protiv njih, jer je namjera da se na takav način i upravo od tih ljudi pribave sredstva i usmjere na socijalne kategorije dobila opštu podršku.
I konačno, reakcija Nebojše Vukanovića,koji svojim sugrađanima gotovo prijeteći poručuje da im nije oprostio što nisu glasali za njega, još jedan je od razloga što malo ko zna i priča o apelaciji, ali o apelantu odjednom sve zna. Pa su se sad svi sjetili da je Nebojša Vukanović sa manje od 40 god u beznadežnoj Republici Srpskoj,kako je godinama opisuje, sebi već ranije kupio stan u centru grada i automobil, i to s novinarskom platom. Sa oko 40 g. su se prihodi uvećali. Odlazi u Sarajevo, na mjesto savjetnika Mladena Bosića, gdje mu mjesečna primanja premašuju 4000 km. I kako se Republika Srpska urušavala u njegovim nastupima i tekstovima, njegov konto se povećavao.
Borac za obespravljene dobro je unovčio muku najugoženijih. Ne samo materijalno, cijelu „karijeru“ i imidž je zasnovao na prividu o borbi za pravdu, red i istinu, ali one koje on zacrta kao istinu i pravdu. Ovaj put pravda po Nebojši ima pečat Ustavnog suda. Ali on po prvi put u svojoj “karijeri” vidi da se “njegovoj” pravdi niko iole normalan nije obradovao!
Njegova pravda nije “upucala” kreatore Fonda, kako je očekivao. Pucala je direktno u korisnike, ali i sve one koji su smatrali da je društvena odgovornost u zajednici obaveza imućnih! A to je 90 posto građana Trebinja.
