Da dobri ljudi ne ostanu u tišini: Ovo su nevidljivi heroji proteklog rata

Rat je definitivno nešto najgore što se čovjeku može dogoditi. Hiljade i hiljade žrtava- poginulih, raseljenih, izgubljeni domovi, razorene porodice i neizbrisivi ožiljci. I danas, gotovo 23 godine nakon rata u BiH, čini se kao da on nikada nije ni prestao. Vodi se nekim drugim sredstvima, ali nerazumijevanje, predrasude i mržnja čine se nikada veće. Upravo sada, u ovom vremenu, možda je najvažnije sjetiti se Davida, Rabije, Vlade, Alije, Vasiljke, Kenana, Arifa, Nedeljka, Muharema, Milana i svih onih koji su u tim strašnim vremenima pokazali šta zaista znači biti čovjek i biti hrabar.

Njihove priče su objedinjene u filmu „Humani primjeri nehumanog rata“, čija je promocija održana juče u Banjaluci. Iza filma stoji portal Frontal, a u nastavku vas podsjećamo šta znači biti čovjek.

Priča o Davidu i Rabiji

Film počinje pričom o Davidu Gaonu i Rabiji iz sarajevskog naselja Grbavica. Rabija je živela na prvom spratu, a nekoliko spratova iznad živio je David.

Oboje su umrli, David 1992. na Grbavici, a Rabija prošle zime, a njihovu priču u filmu kazuje Davidova unuka Nataša.

“U vrijeme kada su ljudi odvođeni i mučeni, deda i baka su u svom stanu, misleći da su zaštićeni zbog imena ispisanog na ulaznim vratima, krili teta Rabiju. Ipak, Batko (osuđeni ratni zločinac Veselin Vlahović) ju je našao. Teta Rabija se vratila pretučena, modra, unakažena. Tada su komšije u zgradi skupile svu rakiju i motali je u čaršafe natopljenje alkoholom, da joj ublaže bol“, ispričala je Nataša, koja je posljednji put svog dedu vidjela u aprilu 1992. godine. Nije htio napustiti ljude sa kojima je proveo veći dio svog života, jednostavno je porodici rekao: „Ne mogu ostaviti komšije, ne mogu“. Ostala je samo jedna poruka Crvenog krsta ispisana njegovom rukom. Poslije rata Rabija je Nataši rekla: „Tvoj deda mi je spasio život, rekao mi je da moram bježati. Pobjegli smo preko balkona, pa preko Miljacke“.

Ratna priča Vlade i Alije

Pripadnika vojske Republike Srpske Vladu Gajičića, tokom ratnih dejstava na Kupresu, zarobila je Armija BiH. Ostao je bez oba oka, a za njega se založio i pomogao mu vojnik Alija Ćosić, iako su mu mnogi to zamjerali.

„Sa strane Armije BiH bilo je oslobađanje Kupresa, a sa strane Vojske RS odbrana Kupresa. Sudbina je bila da se ja i on susretnemo. Vlado je tada već izgubio jedno oko, drugo je bilo u pitanju i ja sam sa nekolicinom svojih boraca ukazao prvu pomoć koliko smo to mogli, pozvao sam sanitetsko vozilo, smjestio ga u bolnicu u Zenicu, gdje su pokušali da spasu drugo oko, ali bilo je već kasno. To što sam tada uradio jednostavno sam smatrao moralnim, kao jednu obavezu, i kamo sreće da je više ljudi tako postupalo, ne bi došlo do ovakvih stvari. Moram istaći i da se većina  nije slagala sa mojom odlukom, smatrali su da ga nije trebalo pustiti“, ispričao je Alija.

Vlado nije zaboravio njegovo nesebično djelo i, dvije decenije kasnije, pozvao ga je na sinovu svadbu.

Dobra duša – teta Vasiljka

Svoju priču u filmu priča i Kenan Suljović, koga su kao malog dječaka, zajedno sa porodicom, protjerale srpske snage iz rodnog mesta Trebečaj.  Uspjeli su doći do Hrasnice, gdje ih je prihvatio rođak, ali je kuća već bila puna izbjeglica i znali su da tu ne mogu dugo ostati. Stoga se Kenanov otac počeo raspitivati i tražiti drugi smještaj i pronašli su ga kod teta Vasiljke.

„Bio je početak septembra 1993. godine i ulazimo mi na vrata moje tete Vasiljke. Taj trenutak će da me obilježi do kraja života. Od tada počinje naša životna priča. Bili smo protjerani od srpske strane  i došli smo da živimo sa srpskom porodicom u najtežim vremenima, kada je zaista bilo teško pronaći neki zajednički jezik na svim stranama. Kada čovjek ima neko svoje dostojanstvno i nešto što ponese od kuće, to ne može ništa da promijeni nikakva politika i nikakve stvari koje se dešavaju u tako teškim vremenima“, kaže Kenan, čija se porodica od samog početka dobro uklopila sa tetom Vasiljkom. Ista su vrata zaključavali, istu hranu jeli, slavili Bajrame i Božiće.

Rastali su se u jeku najžešćih ofanziva koje su se vodile na svim stranama, krajem 1994. godine. Vasiljka je saznala da se u to vrijeme moglo preći preko Vrbanje mosta i otići za Crnu Goru. Odlučila je pokušati.

Kenanov otac joj je pomogao da sredi neke papire koji su joj bili potrebni za odlazak  i Vasiljka je otišla za Sarajevo. Tamo je ostala osam mjeseci. Nije mogla da pređe, jer se u Sarajevu situacija  pogoršala. Ipak, pred sami kraj rata, uspjela je otići kod svoje porodice u Crnu Goru. A prijateljstvo je ostalo, kao i pisano svjedočanstvo -jedna razglednica bez tačne adrese i jedna ceduljica na kojoj piše “zauvijek prijatelji”.

Arif Ahmetašević, otac stradale djevojčice na Kapiji

„Sin meni ovako kaže, tata, nema, nije se Dina vratila.  Ja sam onda otišao na Garadinu, ušao sam tamo.  U jednom trenutku ja sam vidio kako nju iznose iz UKC-a na patologiju. Ona je samo stradala u predjelu stomaka i bubrega“, riječi su kojima Arif Ahmetašević, otac Edine, jedne od žrtava najveće tuzlanske tragedije, počinje svoju priču. Dva mjeseca nakon gubitka ćerke, Arif se vratio na ratište, gdje je ubrzo imao priliku da se osveti zarobljenim vojnicima Vojske RS s Ozrena. Vođen razumom i ljudskošću, Ahmetaševiću nije padalo na pamet da bude ravan zločincima.

“Koncem septembra, ja sam bio na obroncima Ozrena, kada smo zarobili neke ljude. Pitao sam ih, pošto su bili iz Doboja, znaju li ko je 25. maja ispalio granatu na Kapiju? Nisu znali, i ja sam sa tim ljudima postupao humano, prije svega po Ženevskoj konvenciji o običajima rata. Tim ljudima nije falila ni dlaka sa glave”, istakao je Arif.

Na desetogodišnjici ubistva na Kapiji bio je gost u studiju tuzlanske televizije. Ljudi koji su bili zarobljeni gledali su ga i prepoznali. Kontaktirali su u Tuzli Srpsko građansko vijeće i predložili Arifa za nagradu, da bi mu 2005. godine  Internacionalna liga humanista dodijelila povelju za mir “Linus Pauling”.

Na kraju je svima poručio da se riješe nacionalizma.

“Ovo govorim svim narodima u BiH, bilo koje konfesije. Rat je toliko pogana stvar da jednostavno vidite koje generacije treba da prođu da rane zacijele. Pogotovo u ovom našem zadnjem ratu u BiH”, Arifova je poruka.

Kako je Nedeljka spasila život Đulki i Mini

Kako je lako i jednostavno biti čovjek i u najtežim vremnima pokazala je i Nedeljka Čvoro.

U junu 1992. godine, na ulici u blizini svoga doma, primijetila je dvije nepokretne nane. Vidjevši da niko ne dolazi po njih, primila ih je u svoj dom. Bile su to Đulka Džaferović i Mina Ćurevac, mještanke Rogatice koje je zajedno sa mnogim sugrađanima deportovane iz rodnog grada. Po zaustavljanju kamiona i autobusa, svi deportovani ostavljeni su da se spuste pješke za Sarajevo, a Đulka i Mina su ostale na cesti.

“Odozgo su stalno dolazili autobusi sa ljudima. Jednom su iz jednog autobusa svi izašli, iznijeli svoj prtljag, a ostale su nepokretne žene. Mislila sam neko će doći po njih. Ali niko nije dolazio. Ja vidim, odnio đavo šalu, iznesem im kafu, pravila sam i pitu. Muž mi je bio na Palama u vojnoj radionici, pa smo mi baš toga dana i došli. Pred mrak smo se trebali vratiti. U kući su bili majka i brat i rekla sam im ako niko po njih ne dođe da ih unesu u kuću. Ja stvarno ne mogu podnijeti da neko nemoćan bude pred mojom kućom. Mi smo otišli, a oni su ih unijeli u kuću. Majka i brat su dolazili i obilazili ih, donosili hranu i šta je trebalo. Mi smo došli četvrti dan sa Pala i one su još uvijek bile tu”, ispričala je Nedeljka.

Nakon što su par dana provele u njihovom domu, Đulka i Mina su uz pomoć Nedeljke, njenog supruga i još nekih ljudi, prevežene u bolnicu na Sokolac.

Skoro dvije godine je prošlo do momenta kada je u bolnicu u Sokolac stigao telegram, kojim se obavještava uprava bolnice da Crveni krst dolazi po Đulku. Momenat kada je Đulka Džaferović dobila priliku da se nakon tri godine ponovo sretne sa svojim sinom, Nijazom.

Priča o Muharemu Insaniću

Muharem Insanić je istaknuti kulturni radnik, kompozitor, dirigent, muzički pedagog, ali i vlasnik pekare sa najdužom tradicijom u Banjaluci, a u filmu govori o nemilom događaju koji se dogodio u ovoj čuvenoj pekari.

“Bilo je to vrijeme kada smo mnogim mušterijama zbog različitih stvari u porodici, kući, ostavljali ili hljeb ili mliječne proizvode. Nažalost, jednoga dana se desilo da smo jednoj mladoj gospođi jednostavno zaboravili da ostavimo mlijeko, a njen muž sa kojim smo se ja i braća igrali kao djeca po dvorištu, je iz revolta što nisam ostavio mlijeko, došao u uniformi sa pištoljem u ruci koji mi je stavio na čelo. Sjećam se to je bio škorpion. I u jednoj takvoj gomili svijeta, jedna naša mušterija, zvao se Milan Vučković, izašao je iz reda  i onako oštro  rekao gospodinu da taj pištolj ukloni i da nas ostavi na miru”, ispričao je Muharem Insanić.

Pored spomenutih aktera ovih humanih priča u filmu govore i psiholozi, dr Srđan Puhalo i dr Srđan Dušanić, objašnjavajući zašto se i nakon 23 godine od završetka rata ne može pričati o humanoj strani tog strašnog perioda.

Iduće sedmice film će biti prikazan u Sarajevu, potom Mostaru, ali i u drugim bh. gradovima gdje se pokaže interes ljudi za film.

Projekat „Humani primjeri nehumanog rata“ podržan je i realizovan uz podršku Američke ambasade u Bosni i Hercegovini.

BUKA