U proteklih nekoliko sedmica Republika Srpska sve je vidljivije izložena, ne samo izazovima svojoj stabilnosti, već i prijetnjama svom opstanku, rekao je za portal “Sve o Srpskoj” politički analitičar Srđa Trifković.
Tekst prenosimo u cjelosti:
Pritisci eskaliraju na tri fronta, u isto vrijeme i očigledno koordinisano.
Prvi izazov predstavlja čvrsta riješenost SAD i američkih satelita u Evropi – Britanaca prije svega – da ubrzaju širenje NATO na Balkanu.
Ta je namjera već urodila željenim plodovima u Crnoj Gori 2017. godine. Kako sada stvari stoje, uvući će i BЈRM u zapadnu alijansu do kraja ove godine – a prethodno će iznuditi neki, za vardarske Makedonce ponižavajući, sporazum Skoplja i Atine oko imena zemlje.
Namjera im je da do sredine 2019. taj posao po svaku cijenu privedu kraju i u Bosni i Hercegovini. Potom ostaje da se 2020. “odradi” Srbija, što poslije potpisivanja “obavezujućeg sporazuma” o KiM, vjerovatno neće biti naročito teško u očekivanoj atmosferi nacionalne demoralizacije i apatije.
Tako agresivnom scenariju ide na ruku sveopšta neodlučnost Rusije u suočavanju sa globalnim izazovima Zapada, a prije svega bolno vidljivo odsustvo ozbiljne ruske strategije na evropskom Јugoistoku.
Drugi izazov predstavlja projekat unutrašnje destabilizacije Republike Srpske i delegitimizacije njenih organa i institucija.
“Pravda za Davida” je udarna pesnica projekta. Ta je akcija vjerovatno započela spontano i sa valjanim povodom, ali je prerasla u klasičan scenario spoljnog menadžmenta raznih vektora nezadovoljstva običnog svijeta u cilju ostvarenja vaninstitucionalne promjene režima.
Ovom scenariju ide na ruku očigledna nedoraslost i diletantizam bezbjednosnog i medijskog savjetničkog tima Predsjednika i Vlade Republike Srpske ovom isprva potcijenjenom, a sada uveliko metastaziranom izazovu.
Treći izazov predstavljaju isprva stotine, sada hiljade, uskoro desetine hiljada, a na kraju vjerovatno i stotine hiljada “migranata”, pretežno mladih muslimana, iz džihadizmom zaraženih područja Bliskog Istoka, koji organizovano i sistematski ulaze u BiH preko tzv. džamijske rute iz Srbije i Crne Gore.
Cilj većine je da se dokopaju Evropske unije, Njemačke prije svega, ali njihove lične težnje su nebitne. Predvidljiva nemogućnost većine njih da taj svoj cilj ostvari, a potom i mirenje sa trajnim ostankom na spoljnim granicama Unije, savršeno se uklapa u strateške planove bošnjačkog političkog vrha za brzu i nepovratnu promjenu etničko-konfesionalnog sastava BiH u korist pobornika džihada i šerijata.
Pritom nema ni govora o nekim “izbjeglicama” vrijednim milosrđa i solidarnosti iz humanitarnih pobuda. Riječ je većinom o dobro uhranjenim i odjevenim mladim muškarcima koji na svojim smartfonima imaju GPS koordinate maršruta ka Malom Zvorniku, Ljuboviji, Bajinoj Bašti, Priboju itd. koji raspolažu novcem i ponašaju se arogantno i nasilno ukoliko se neko drzne da im prepriječi put.
Bošnjački “humanitarni” argumenti za njihov trajni prihvat bezočna su laž: “izbjeglica” je po međunarodnim konvencijama osoba koja se iz npr. sirijske ratne zone dokopa prve bezbjedne zemlje – Turske, Јordana, Libana. Kada odatle krene dalje, on nije izbjeglica već migrant.
Ovo se pravilo odnosi na ogromnu većinu pripadnika invazionog talasa od 2015. do danas. To, međutim, ne sprečava Semihu Borovac, “ministricu” ljudskih prava BiH, da na konferenciji direktora policijskih agencija regiona 7. juna u Sarajevu prenebregne pitanje kontrole granica i insistira da BiH mora stvoriti uslove, “kao što je i predviđeno Akcionim planom EU, da se pruži humanitarna pomoć migrantima”.
Bilo bi zanimljivo zamisliti se – da li bi sa istim žarom zastupala obavezu BiH da smjesti i pomogne pravoslavne izbjeglice iz, recimo, istočne Ukrajine, Pridnjestrovlja ili Nagorno-Karabaha.
Ako se proces nastavi ovim tempom, a svakako da hoće, do kraja godine u BiH biće ih preko dvadeset hiljada. Pomenimo da ne idu za istovjernu Saudijsku Arabiju (52.000 dolara godišnji BND po glavi stanovnika), za Emirate, Bahrein, Kuvajt (71.000 dolara) ili Katar (143.000 dolara).
Sve su te totalitarne monarhije primile tačno nula sirijskih izbjeglica, da o ekonomskim migrantima ne govorimo. Primaju ih samo kao privremene, obespravljene i svakodnevno ponižavane gastarbajtere.
Umjesto ka Persijskom zalivu, ove zemlje preko svojih islamskih dobrotvornih organizacija bogato finansiraju islamske bogomolje na “džamijskoj ruti” koje pružaju infrastrukturu migrantskom talasu.
Drugim riječima, najbogatije islamske zemlje – kao i prije tri godine, uostalom – usmjeravaju novi migrantski cunami ka Balkanu.
Ovo je strateška operacija sa nesagledivim geopolitičkim, demografskim i kulturnim poslljdicama. Ciljevi te operacije savršeno su jasni iz istorije islama kao geopolitičkog projekta.
Islam svoju eru ne računa od rođenja svog proroka (oko 570 n.e.), niti od početka njegove objave, navodno 610. godine. Islamska era se računa od tzv. velike migracije, na arapskom “hidžre”, dakle seobe Muhameda i njegovih ranih sljedbenika iz Meke u Јatrib (Medinu) jula 622. godine.
Fanatizovani migranti su u novoj sredini preuzeli vlast i uspostavili teokratsku diktaturu, prvu islamsku državu u kojoj je Muhamed postao gospodar života i smrti. Pobili su lokalne Јevreje i sve druge protivnike Muhamedove strahovlade i koristili Medinu kao bazu za osvajanje Meke i ostatka Arabije.
Model je od tada usavršen: islamska migracija – nazovimo taj fenomen odgovarajućim terminom “migrantski džihad” – često je potom bio prethodnica oružanog džihada, tj. osvajanja i pokoravanja “nevjerničkih” teritorija i zajednica.
U sadašnjem pokretu islamskih masa ka Balkanu prisutan je istovjetan impuls.
Zastrašujući je preovlađujući njihov stav da sa punim pravom dolaze u tuđe zemlje gdje legitimno treba da budu svoji na svome. Nema ni traga pomisli da su u stranim zemljama čije zakone i norme treba poštovati, a prihvat tretirati kao privilegiju, a ne kao apsolutno pravo. I oni, kao i stratezi ovog pohoda u Ankari, Rijadu i u kvazi-nevladinim organizacijama poput Soroševe Fondacije za otvoreno društvo, svjesni su da je riječ o geopolitičkom projektu prvog reda koji računa na vojno-političku, moralnu i demografsku slabost nemuslimana, Srba prije svega.
Napokon, bezbjedna od smrtonosne prijetnje islama poslije druge opsade Beča 1683. godine, Evropa je u 18. i 19. vijeku cvjetala na svim poljima – da bi počinila samoubistvo Velikim ratom 1914-1918. i drugom rundom kolektivnog samouništenja 1939-1945.
Stari kontinent je potom uspio da se materijalno oporavi.
Fokusirana na kratkoročnu dobit od jeftine radne snage, međutim, Zapadna Evropa je uvezla milione muslimana 1960-tih i 70-tih: Turke u Njemačku, Pakistance u Veliku Britaniju, Alžirce u Francusku, a raznorodnu mješavinu njih u Beneluks, Skandinaviju.
Ni oni, a ni njihovi potomci, nisu prihvatili norme, niti kulturne modele zemalja – domaćina. Bez obzira odakle dolazili, ponašali su se na savršeno isti način: sa dubokom odbojnošću prema nevjerničkom društvu u kome su stvarali svoje enklave i sprovodili svoja pravila.
Simptomi sunovrata Evrope danas su očigledni u demografskom kolapsu. Primjera radi, Italija će sa sadašnjih 57 miliona do 2050. godine pasti na 40 miliona znatno starijih stanovnika.
Evropi do tog doba predstoji neto gubitak od oko 150 miliona ljudi. Kultura smrti, oličena u abortusu, kontracepciji, slavljenju seksualne devijantnosti i promiskuitetu, krunisana je 2000. godine, kada počinje era evropskog negativnog priraštaja.
Evropa je otpočela novi vijek sa manje djece nego odraslih u reproduktivnom dobu. Ovaj fenomen, koji demografi zovu negativnim momentumom, ukazuje da čak i kad bi žene vratile plodnost od dva djeteta u proseku, broj žitelja bi nastavio da opada.
Ovaj proces nema presedana: svijet nikada u istoriji nije iskusio mirnodopski negativni momentum takvih razmjera.
Ogromnom većinom migranti su sljedbenici šerijata koji je izričita negacija ideje prirodnog prava i morala. Muhamedov trajni obrazac odnosa između islama i neislama ne ostavlja mjesta sumnji: “Borite se protiv onih koji ne vjeruju u Alaha dok ne budu plaćali džizju (glavarinu) drhtavom rukom krajnje poniznosti” (Kuran, sura 9, ajet 29). Nevjernici moraju biti uništeni ili pokoreni (Kuran 17:16). Ubijajte ih gdje god ih nađete” (Kuran, 2:191). “Dvadeset vjernika pobijediće dvjesta nevjernika” (Kuran, 8:65).
Objave nisu podložne kritičkoj analizi ili reinterpretaciji; one važe za sve, zauvijek. One su predstavljale temelj ideologije Alije Izetbegovića i njegovih nasljednika, političkih i bioloških.
Poslije skoro pola milenijuma, nova islamska invazija Balkana je u punom jeku. Postoje dvije bitne razlike: invazione mase nisu naoružani džihadisti, već “migranti”; i pridošlice mogu da računaju na podršku i pomoć lokalnih, konkretno bošnjačkih struktura – ne da se vrate kući, ili da produže put ka EU, već da ostanu u BiH. Kada jednom uđu, više neće izaći; a i to dobro znaju ministrica Borovac i njeni nalogodavci.
Invazija idu ruku pod ruku sa sve bezočnijom satanizacijom otpora najezdi od strane bošnjačkih medija i diskretnim zapadnim pritiscima na Srbiju da ne ometa tranzit migranata do Drine.
SRBIЈA ЈE NA PUTU EVROPSKOG SAMOUNIŠTENjA prinuđena da bude saradnik i saputnik u korist sopstvene štete. I sama u poodmaklom demografskom sunovratu, ona je ne samo tranzitna, već sve češće i trajna destinacija hiljada Bliskoistočnjaka. Njene južne granice širom su otvorene, zakoni o njihovom prelasku su suspendovani, a ozbiljne debate o prirodi problema nema.
Mediji jedva da pominju opasnost od masovnog povratka neuspješnih azilanata, po sporazumu o readmisiji. Fanatično se ponavljaju fraze o “evropskim vrijednostima”, koje Srbija navodno ispoljava prihvatom i neometanim tranzitom migranata, čime se samo maskira nedostatak nacionalne, a pogotovu svesrpske strategije u suočavanju sa bezbjednosnim izazovom prvog reda.
Odgovornost za odluke Beograd unaprijed prebacuje na Brisel, čime se a priori i protivustavno prihvata status države sa ograničenim suverenitetom.
Kada bogovi riješe da nekoga unište, prvo mu uzmu pamet.
Ovo se liderima vodećih zemalja EU već dogodilo 2015. Sada je Balkanu namijenjena uloga trajne deponije za neznani i nepredvidljivi broj frustriranih, većinom mladih ljudi sa područja šireg Bliskog istoka. Istovremeno, u njima – ogromnom većinom Muhamedovim sljedbenicima – bošnjačka politička elita vidi svoje prirodne saveznike u procesu pretvaranja BiH u vakuf koji je Alija na samrti zavještao Erdoganu.
Usaglašeno suprotstavljanje takvom ishodu i suzbijanje migrantskog džihada svim sredstvima – nije samo pravo i obaveza Beograda i Banjaluke, već i egzistencijalno pitanje prvog reda.
