Od elektronskog skeniranja glasačkih listića, kome BiH teži, odustale su skoro sve zemlje u Evropi i svijetu, a u nekim državama to je strogo zabranjeno.
U Parlamentarnoj skupštini BiH nisu prošle izmjene Izbornog zakona koje su predviđale uvođenje optičkog skeniranja glasačkih listića, biometrijskih čitača otiska prsta i video nadzora. Međutim, Centralna izborna komisija, nezavisno od toga, ne isključuje mogućnost da na idućim lokalnim izborima na pojedinim biralištima uvede skenere, čiji je način rada nedavno predstavljan javnosti u BiH.
Ipak, praksa bogatijih zemalja od BiH i onih u kojima je demokratija na daleko višem nivou od naše, pokazala je da takav način glasanja dugoročno nije održiv. To znaju i parlamentarci u PS BiH jer je njihov Istraživački sektor objavio analizu o tome kako bi elektronsko glasanje izgledalo u BiH i kakvo je stanje u Evropi.
Foto:Dejan Božić/RAS Srbija
– U skoro svim državama Evrope izbori se u posljednjih deset godina održavaju na tradicionalni način „papir i olovka“. U Evropi je u osam država elektronsko glasanje bilo uvedeno kao projekat ili u potpunosti. U samo dvije države trenutno se koriste uređaji za elektronsko glasanje, u Belgiji i u Francuskoj, ali ne u cijeloj državi. U Francuskoj se koristi samo u nekoliko gradova, dok se u Belgiji koristi u Flandriji i regiji glavnog grada Brisela – navodi se u ovoj analizi.
Slična je situacija i u svijetu. Od tri primjera gdje se elektronsko glasanje koristi u cijeloj državi, dvije su u Južnoj Americi – u Brazilu i Venecueli, a jedna u Aziji – Indija. U SAD se ovakav način glasanja koristi u nekim saveznim državama, dok je, primjera radi, u Kaliforniji zabranjeno korištenje takvih uređeja.
– Na ograničenje korištenja ovih uređaja uticalo je iskustvo predsjedničkih izbora u BiH iz 2000. godine. S druge strane, odluke da neke evropske države konkretno ne nastave elektronsko glasanje (Irska, Holandija i Njemačka) donesene su na osnovu zabrinutosti za bezbjednost i transparentnost – dio je iz analize.
Ključnim momentom za odustajanje od ovih uređaja u Evropi smatra se njihovo izbacivanje iz upotrebe u Holandiji 2007. kada je grupa aktivista pod nazivom „Ne vjerujemo kompjuterima za glasanje“ dokazala da je izbornu krađu mogla napraviti bilo koja osoba koja je bila u dodiru sa skenerom – od radnika koji ga proizvodi, preko vozača do osoba koje imaju pristup uređaju u skladištu. Takođe, Ustavni sud Njemačke je ovakav način glasanja proglasio neustavnim.
Drugi problem su troškovi. Na posljednjim lokalnim izborima u BiH bilo je 5.469 biračkih mesta, što znači da bi nam trebalo isto toliko optičkih skenera. Budući da jedan košta od 3.900 KM do 4.700 KM, to znači da bi nam samo za nabavku trebalo od 21,7 miliona do 43,5 miliona KM. Godišnje održavanje jednog skenera košta između 160 i 320 KM. Dakle, samo za kupovinu i godišnje održavanje opreme u BiH bilo potrebno između 23,1 milion KM i 46,2 miliona maraka.
Međutim, to nije jedini trošak jer na sve treba dodati još transport uređaja, obuku za rukovanje njima, nadogradnju softvera, štampanje glasačkih listića, ali i troškove skladištenja uređaja u posebnim, klimatizovanim prostorijama, obezbeđenih video i fizičkim nadzorom.
„Sve je bolje nego sada“
Bez obzira na sve manjakavosti elektronske opreme, zagovornici njenog uvođenje u izbore u BiH ne mijenjaju stav.
– Da je tačno da se preko skenera mogu naštimati rezultati glasanja, SNSD i HDZ BiH bi podržali ovaj zakon, a ne bi se grčevito borili da ga zaustave – kaže predsjednik Glavnog odbora SDP Saša Magazinović.
Saša Magazinović
Šef Kluba DF u Predstavničkom domu BiH Damir Bećirović smatra da je „svaki pomak bolji od onoga što sada imamo“.
– Ovo što danas imamo je najgori mogući vid prevare jer imate mogućnost da članovi biračkog odbora utiču na sam izborni rezultat – zaključuje Bećirović.
