Mirko Raos, učitelj u Ćopićevim Hašanima, koji živi u Banjaluci, svakog dana od kuće do posla i natrag pređe 240 kilometara.
Da bi nadoknadio troškove, ranije je usput prevozio druge nastavnike, ali je i ta kombinacija propala.
– Neki su dobili premještaj, neki su penzionisani, pa sam ostao jedini na ovoj ruti. Jedini sam učitelj u Hašanima; učim kombinovano odjeljenje: osam đaka, koji pohađaju pet različitih razreda, od prvog do petog. U svakom slučaju, nije mi dosadno – kaže učitelj Mirko.
I prekjuče, na prvi dan škole, mladi učitelj je ustao u šest, spakovao knjige i zadaćnice, a onda pravac: od Dragočaja kod Banjaluke, gdje živi sa porodicom, preko Prijedora, Novog Grada i Krupe na Uni, do škole u Hašanima.
Foto Srna
Ipak, nije mu teško, jer voli djecu i svojih osmoro đaka, koji ga svako jutro čekaju u Hašanima, kao i svog sinčića Željka, đaka drugog razreda u OŠ “Desanka Maksimović” u Dragočaju.
– Važno je da je njemu škola blizu, tati kako bude – kaže učitelj Mirko.
Priznaje da mu ponekad dosadi vožnja, pogotovo ako je vrijeme loše, ali nema izbora.
Dok se nije oženio i postao otac ostajao je u Hašanima i po nekoliko dana i spavao kod rođaka, ali otkad je porodični čovjek izbjegava takve kombinacije, osim kad baš mora, ako zapada snijeg.
– Nekoliko puta mi se desilo da zimi, zbog snijega i mećave, sletim sa seoskog puta, ali to nije ništa strašno. Mještani odmah dotrče da učiteljsko vozilo izvuku iz jendeka, a đaci me čekaju – priča Mirko.
U Hašanima, kaže, nema službenog stana za učitelja, u koji bi se mogao preseliti sa porodicom, a ni uslovi za život u ovom selu nisu bog zna kakvi.
Kao i drugim učiteljima, Ministarstvo prosvjete RS Mirku nadoknađuje troškove za 50 kilometara putovanja u jednom pravcu.
Foto: Boris Miljević/RAS Srbija
Mirko u Hašanima učiteljuje već 12 godina, i to u školi u kojoj je početkom prošlog vijeka prva slova naučio pisac Branko Ćopić.
Upravo zahvaljujući liku i djelu čuvenog Grmečlije škola je renovirana, pa malobrojni đaci uče u prijatnom ambijentu.
– Nemamo internet, ali imamo lijepe učionice i didaktičku opremu, a to je, uz ljubav prema djeci, najvažnije – kaže Mirko.
Tvrdi da su dječica koju uči bistra i vrijedna, mada se ponekad zbune, jer je odjeljenje kombinovano, pa u isto vrijeme svako uči svoje gradivo.
Mirko kaže da „ono nekadašnje“ poštovanje učitelja i škole, kakvo je u gradovima odavno izumrlo, u Hašanima i danas postoji.
– Roditelji su nam zahvalni, a đaci vole školu, što zbog učenja, što zbog druženja, jer žive na području sa malo djece, pa mnogi vršnjake viđaju samo u školi. Rijetko kasne i još rjeđe izostaju, iako među njima ima i đaka pješaka – kaže učitelj Mirko.
