U školi u kojoj je Branko Ćopić, prije skoro stotinu godina naučio prva slova, a u kojoj je prije rata bilo oko 200 đaka, danas je školsku godinu završilo svega osmoro dječaka i djevojčica.
Iako malobrojni, veseli su, bistri i razgovorljivi, baš kao i njihov uzor – zemljak Branko. Kako kaže učiteljica Marijana Gačić, koja svako jutro na posao putuje skoro 40 kilometara iz Novog Grada, svi su oni odlikaši ili vrlodobri đaci.
Ne smeta im ni to što svi oni, od prvog do petog razreda, zajedno, u istoj učionici prate nastavu.
– Malo je komplikovano, ali i kombinovano odjelenje ima svojih prednosti. Malo je djece, pa im se mogu više posvetiti, a i mlađi uče od starijih, pomažu se međusobno i baš su složna ekipa – kaže ponosna učiteljica.
Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija
Marijana Gačić
Ćopićevi mali zemljaci juče su školsku godinu završili recitujući, kraj Brankovog spomenika, čuvene stihove „Mala moja iz Bosanske Krupe“, te pripremajući se da danas dočekaju drugare iz škole u Rudicama kod Novog Grada.
Doći će 60 đaka i njihovi nastavnici i svi zajedno će posjetiti, između ostalog, i Mlin djeda Triše, na potoku Kalin u Hašanima, na čijem se pročelju šepuri čuveni dječji junak iz Ćopićeve galerije likova – mačak Tošo.
– Bili smo i mi kod njih na izletu. Lijepa im je škola i lijepo su nas ugostili, ali mi imamo Mačka Tošu, a oni nemaju – kažu u šali bistrooki osnovci iz Hašana.
Neki od njih najviše vole matematiku, a neki fizičko, ali u jednom su svi složni: vole život u svom selu i nipošto ne bi živjeli u gradu.
Tako misli i mali Lazo Davidović, đak trećeg razreda, koji svaki dan iz svoje kuće u zaseoku Kozina do škole pješači pet kilometara. Ipak, kako kaže učitljica, rijetko kasni i nikad ne eskivira školu. Na pitanje koji predmet najviše voli, đak-pješak Lazo sleže ramenima. Ne zna ni šta će biti „kad poraste“.
Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija
– Volim da se igram i da gledam djevojčice – kaže Lazo.
Razredni „advokat“, odlikaš Marko Ćuk, u ime svojih drugara kaže da voli školu, ali da je ipak sretan što počinje raspust.
– I Branko Ćopić je volio da se igra i da peca ribu u Japri, pa se i mi radujemo što ćemo se malo odmoriti od knjige i zadataka – kaže Marko, dok njegovi drugari Božidar Jakšić, Željana Vukomanović, Dejana Marčeta i Anđela Dakić složno klimaju glavicama.
Svi oni prva znanja stiču u istoj školi u kojoj je učio i Branko Ćopić, ali u obnovljenim prostorijama, sa novom stolarijom, podovima i bibliotekom, opremljenim zahvaljujući donacijama, koje su „isposlovali“ nekadašnji ministar prosvjete Anton Kasipović i konzul Srbije Vladimir Nikolić.
Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija
Iako lijepa i utegnuta, i ova škola bi mogla ostati pusta. Kao i cijelu Republiku Srpsku, i ovaj bajkoviti podgrmečki kraj, koji je škole i učene ljude imao još početkom prošlog vijeka, mori ista briga: iseljavanje i manjak djece. U Hašanima još nije utihnula dječja graja, ali u okolini ima sela bez ijednog đaka ili predškolca.
Tako, na primjer, u zaseoku živopisnog imena Živoskup, gdje je, kažu mještani, život uvijek bio težak i skup, živi samo jedno dijete, mali Dragan Stoisavljević (4). A pitanje je da li će i on dočekati da u zavičaju krene u školu, ili će i njegovi roditelji potražiti sreću u nekim drugim krajevima.
Na 120 kvadratnih kilometara 90 đaka
Mala škola u Hašanima dio je OŠ „Branko Ćopić“ u Donjem Duboviku, sjedištu opštine Krupa na Uni. Kako kaže direktorka škole Dragana Todić, cijela ova opština, koja se prostire na oko 120 kvadratnih kilometara, ima 90 osnovaca.
Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija
Dragana Todić
U najudaljenijoj područnoj školi u Buševiću, 20 kilometara od centra opštine, nastavu pohađa osmoro djece, a toliko ih ima i u Malom Duboviku i Hašanima, dok najmanja školica u selu Osredak ima svega troje đaka. U centralnoj školi u 9 razreda uči 63 osnovaca.
– Uz pomoć ljudi na položajima, koji su odrasli uz knjige Branka Ćopića, borimo se da im pružimo što bolje obrazovanje i što sretnije djetinjstvo – kaže direktorka Todić.
