Zagreb i Sarajevo stvorili “genocidnu” Republiku Srpsku, a sada bh. Hrvate uče moralu

Јoš od livanjskog pitanja s početka 90-ih, kada je političko vodstvo Hrvata u BiH tražilo da referendumsko pitanje o nezavisnoj BiH postavi dodatak, tako da se unaprijed definiše kao unija tri administrativno-teritorijalne zajednica, zbog odbijanja bošnjačkih predstavnika ta inicijativa nije prošla.

Čak je definiciju unije triju republika tražila i Evropska zajednica kao uslov za priznanje BiH. A Hrvati su prihvaćali čak i prijedlog po kojemu bi ostali bez Mostara, koji bi tada pripao većinskoj bošnjačkoj jedinici, što danas izgleda i zvuči nepojmljivo.

Autorski tekst analitičara Zorana Krešića za bh. izdanje Večernjeg lista prenosimo u cijelosti i bez uredničkih intervencija.

Јednom prilikom, kažu da je to postalo i legenda, velikan novinarstva i književnosti Petar Miloš došao je kod jednoga tadašnjeg zbaničnika Hrvata u Herceg Bosni nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma kako bi dobio informacije kakva je daljnja perspektiva Hrvata u BiH. I prije nego što je uspio otvoriti usta, pretekao ga je ovaj i danas živući političar pitanjem: “Moj Petre, što će ovo biti s nama?”.

“Uklapanje” Herceg Bosne, a brojni Hrvati u BiH to su doživljavali i izdajom, zbog čega je i predsjednik Mate Boban podnio ostavku, u okvire hrvatsko-bošnjačke Federacije BiH bilo je nametnuto od službenog Zagreba.

To je učinjeno potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma 18. marta 1994. godine između bošnjačkog predsjednika Alije Izetbegovića i hrvatskog predstavnika Krešimira Zubaka.

Sve je ovjereno u Dejtonu, gdje pitanje Herceg Bosne ili hrvatske administrativno-teritorijalne jedinice više uopšte nije bilo na stolu, opet zbog “viših” interesa Zagreba, a jedine su dvije konstante bile nepromjenljive – Republika Srpska i Federacija BiH.

Bh. Hrvati više puta prodani

Taj su sporazum, a za što postoje hiljade fotografija, najprije nakon trosedmičnih razgovora, u vojnoj bazi Rajt -Peterson u Dejtonu 21. novembra 1995. godine parafirali predsjednici Hrvatske Franjo Tuđman, BiH Alija Izetbegović i Srbije Slobodan Milošević. Sporazum je službeno potpisan u Јelisejskoj palači u Parizu 14. decembra 1995. godine uz prisustvo predsjednika najvažnijih svjetskih sila.

Time su praktično Hrvati iz BiH gurnuti na margine, “genocidna” Republika Srpska je kao činjenicu “aminovao” cijeli svijet, a sve potpisali predsjednici BiH i Hrvatske uz, dakako, očekivani pristanak Slobodana Miloševića. Priča i nije tako jednostavna, makar ako se ima na umu položaj Zagreba i ovdašnjih Hrvata, ali u grubim konturama to je bio rasplet.

Čak 24 godine od potpisivanja Dejtona, koji su samo rijetki kritikovali, postalo je problematično to što hrvatski predstavnici u vlasti u BiH, predvođeni Draganom Čovićem, odlaze na ceremoniju u Banjuluku “slaviti genocid”. I to najsnažnije osude, sotoniziranje i sijanje mržnje pristigli su upravo iz Zagreba i Sarajeva, koje je stvorilo tu Banjaluku. Nije nepoznato kako se ispod Sljemena ništa ne zna o BiH, čak ni u službenim institucijama, čast rijetkima, niti se pokušava razumjeti sadržaj i dubinu problema u kojemu se nalaze ovdašnji Hrvati i sama BiH.

Naime, još od livanjskog pitanja s početka 90-ih, kada je političko vodstvo Hrvata u BiH tražilo da referendumsko pitanje o nezavisnoj BiH postavi dodatak, tako da se unaprijed definiše kao unija tri administrativno-teritorijalne zajednice, zbog odbijanja bošnjačkih predstavnika ta inicijativa nije prošla. Čak je definiciju unije tri republike tražila i Evropska zajednica kao uslov za priznanje BiH. A Hrvati su prihvaćali čak i prijedlog po kojemu bi ostali bez Mostara, koji bi tada pripao većinskoj bošnjačkoj jedinici, što danas izgleda i zvuči nepojmljivo.

Sve to, pa i mirovni sporazum iz Sintre, odbio je Alija Izetbegović, a što je, po mnogima, bio jedan od glavnih razloga za ulazak u krvavi rat. Bh. Hrvati nećkali su se hoće li ipak prihvatiti krnje referendumsko pitanje, ali je procjena Zagreba, koji je bio vojno i diplomatski pritisnut, presudila te su nakon poziva predsjednika Tuđmana te dvojice nadbiskupa Vinka Puljića i Franje Kuharića, bh. Hrvati ipak izašli glasoati i bili taj jezičac na vagi preglasavanja Srba, koji su bili za ostanak u krnjoj Јugoslaviji.

Hrvati u BiH nakon toga su prihvaćali sve mirovne prijedloge uz pritisak iz Zagreba, pa čak i one koji im nisu bili prihvatljivi. Najlošiji od svih bio je onaj iz Vašingtona kada su praktički ostali bez vlastitog entiteta. A Zagrebu je takva trgovina trebala kako bi od “legalnih” vlasti u Sarajevu dobili dopuštenje da Hrvatska vojska može ući u zaleđe Krajine s bh. stranke.

Tako je potpisan Splitski sporazum koji je omogućio izvođenje više vojnih operacija, od oslobađanja Kupresa i Glamoča te zauzimanja Grahova, što je bio ključni preduslov da Hrvatske snage mogu osvojiti Knin i slomiti pobunu. Bez ovoga poteza, “saveza” s Bošnjacima, i uz trgovinu Herceg Bosnom, u Hrvatskoj bi vjerovatno stvari završile uz daleko veće žrtve ili možda čak i uz ostanak nekog oblika SAO Krajine.

Sve vojne pobjede napravili su u zajedništvu Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane. Vojne jedinice HVO-a i HV-a u okviru Hrvatskih snaga stigle su čak na 21 kilometra do Banjeluke. Јedan telefonski poziv iz Vašingtona u Zagreb, odnosno komandom centru u BiH, zaustavio je ulazak Hrvatskih snaga i zauzimanje Banjeluke. Iste one Banjeluke koja se mogla naći s druge strane sadašnje entitetske granice. No, viši interesi su opet presudili. Sadašnju Republiku Srpsku stvorili su, dakle, Hrvatska, Sarajevo i Beograd uz asistenciju međunarodne uprave.

Političko nasilje

Nakon što su prava bh. Hrvata godinama unakazivali međunarodni zvaničnici i pretvorili ih doslovno u manjinu kako bi lakše riješili problem sa dvijema nepoznanicama, posljednja brana za očuvanje identiteta s tek nekoliko poluga, ostala je snaga vlastitog organizoivanja, ali i praktičnog političkog paktiranja s onima koji su protiv političkog i institucionalnog nasilja većine te pokušaja da se u djelo provede ono što su Srbi radili u Јugoslaviji. U tome smislu potrebe političkog i nacionalnog opstanka ovoga naroda, jedino se treba razumjeti veza HDZ-a BiH i SNSD-a, pri čemu nitko ne negira žrtvu koju su podnijeli Hrvati u tome entitetu, niti ju se smije zaboraviti. Ovaj “pakt” interes je kako bi se zaustavila politika “jedan birač – jedan glas”, slabljenje uloge Doma naroda ili njegovo ukidanje te promjene Ustava koji bi ukinuo konstitutivne narode. Devedesetih je to tražio Beograd, danas to isto radi političko Sarajevo.

Izvor: www.dnevnik.ba

Preporuka

Ćeranić: Erdogan izjavom da Dejton treba revidirat...
views 16
Prema procjenama pojedinih tink-tankova, na geopolitičkom planu sve više dolazi do zaoštravanja odnosa i to na skoro svim važnim tačkama, od Baltika d...
Tanasković: Polumjesec i šahovnica se razilaze, al...
views 55
U bošnjačkom vrhu opastaje opasna iluzija da unitarnoj BiH samo treba s puta skloniti Republiku Srpsku i Dodika. Piše: Darko Tanasković "Nerješi...
Marija Milić: Zašto je četrestreća važnija od Dejt...
views 62
Dejtonski mirovni sporazum ozvaničio je Republiku Srpsku. Tako da vam je to kao ono ranije kad su se djeca rađala – u januaru rođen, u novembru upisan...
DANI(J)EL SIMIĆ: PRIJE NEGO SVEČANOST POČNE
views 436
Oni koji su se rodili u razmaku 09.01.1992. – 21.11.1995. rođeni su u Republici Srpskoj. I samo u njoj. To im ne može osporiti niko. Bila je to nepriz...
Arsen Čarkić: Crkva nije pekara
views 1562
Ljudi konačno već jednom moraju naučiti da Crkva nije pekara, niti bilo kakva uslužna djelatnost. Da, svi mi smo Crkva, ali ne svi mi koji se ponašamo...
Trgovina mrtvim djetetom
views 1508
Prije više od 300 dana, zauvijek je ugašen jedan mladi život. Nestao. Trguju sa Davidom. Njegova smrt je postala izgovor za svačiji lični obračun sa R...