U tribini portala “Sve o Srpskoj” i Predstavništva Republike Srpske “Zašto Srpska neće u NATO?”, politički analitičar Predrag Ćeranić navodi da NATO nastoji da pod svoje okrilje primi nove članice i da mu se strahovito žuri.
Iako u Srpskoj još odjekuju riječi američkog predsjednika Trampa da je NATO anahrona organizacija i da je njeno održavanje preskupo za američke poreske obveznike, te da NATO stoga treba ukinuti, svjedoci smo da NATO nastoji pod svoje okrilje primiti nove članice i da mu se pri tome strahovito žuri.
U fokusu interesovanja Alijanse je zapadni Balkan.
Čemu širiti članstvo sa državama prilično bremenitim političko-bezbjednosnim problemima, i zašto se pri tome ignoriše odnos građana prema NATO?
U Makedoniji nije uspio referendum na kojem su se građani, između ostalog, izjašnjavali i o ulasku u NATO. U Crnoj Gori još traju protesti zbog usiljenog prijema ove zemlje u NATO. U BiH je, zbog otvorenog protivljenja Republike Srpske, nemoguće na legitiman način ovu zemlju priključiti u NATO.
Pitanje svih pitanja glasi – sa kim to NATO hoće da ratuje pa su ovom vojnom savezu potrebne i balkanske zemlje?
Do odgovora nije teško doći, NATO se sprema za pohod na Rusiju, pri čemu će primijeniti proksi ratovanje – rat tuđim rukama.
Pripreme na Kavkazu, u područjima sa većinskim muslimanskim stanovništvom, su prilično odmakle. Biće nezgodno ako za leđima ostanu Srbi, buntovan i slobodarski narod, tradicionalno naklonjen Rusima.
Kada se ima u vidu da je NATO, kako u BiH tako i na Kosovu, srpske vojne snage bombardovao koristeći municiju sa osiromašenim uranijumom i plutonijumom, razloga za brigu ako Srbija i Srpska ostanu vojno neutralne, ima na pretek.
Neće se Srbima vjerovati ni ako na kraju dođu “pod kišobran”, tj. ako se inkorporiraju u ovaj vojni savez, ali će bar biti pod kontrolom.
NATO se, ujedno, sve više deklariše kao politička organizacija koja brine o izborima i naglašava interes da ih pomno prati. Političko krilo NATO pakta postalo je jače od vlada zemalja EU, a migranti najnovije oružje za uništenje evropskih država i naroda.
Migranti su dio inženjeringa kojim se žele uspostaviti marionetske vlade na Balkanu, Crnomorskom bazenu, Zakavkazju. Na udaru su svi koji smetaju NATO politici, NATO aktivnostima koje su prouzrokovale milione migranata.
Soroš i drugi “filantropi” žele izvršiti uticaj na kulturne identitete i napraviti konglomerat teritorija i naroda. Uz pomoć mrežnih medija, nevladinih organizacija, i političkih poslušnika, kroz rekonstrukciju društava žele pad Rima, što je postao figurativan naziv za EU.
Premijer Mađarske, Viktor Orban, ometa planove s migrantima i zato ga mejnstrim mediji prikazuju kao rasistu i tiranina jer “narušava ljudska prava”, odnosno prava migranata. Razloga za alarm je tim više što Orban služi kao uzor drugima.
Na zapadnom Balkanu najglasniji “antimigrant” je Milorad Dodik.
Pojedine evropske vlade su pod pritiskom upravljanje migrantskom krizom morale prepustiti privatnim korporacijama. One koje se tome protive suočene su sa mladalačkim pobunama, od ekstremnih do ljevičarskih. Zašto se to radi?
Zato što je cilj globalista pretvaranje Evrope u nešto što više nikada neće biti Evropa, a to se misli postići migrantskim talasima, ekonomskim krizama, disfunkcijom vlada, projektovanim ratovima niskog intenziteta.
Treba li napominjati da je NATO alatka globalista i da vlasnici NATO sjede u Rimskom klubu i grupi Bilderberg?
Ni prvi u Bošnjaka, Bakir Izetbegović, iskreno nije za NATO. Uvijek će radije “glavu okrenuti” prema Stambolu nego Briselu. Ali, suviše je moćna ta Amerika, naročito se njena moć mora uvažavati u vrijeme uoči izbora.
Izetbegoviću na jesen predstoje unutarstranački izbori, a unutarstranačka opozicija je sve jača. To je najveći razlog zašto se Izetbegović ne usuđuje da sa Dodikom sastavi Savjet ministara. Јer, ako put BiH u NATO bude prenebregnut, odnosno MAP bude ostavljen za neka “srećnija vremena”, globalna sila bi koristeći “meku moć” Izetbegoviću mogla uzvratiti izmicanjem stranačke fotelje.
Zato je novi saziv Savjeta ministara na čekanju, a Izetbegović će neprestano pronalaziti nove uslove koje će postavljati predsjedavajućem Predsjedništva BiH Dodiku, iako unaprijed zna da će biti odbijeni.
Tako je NATO postao nezaobilazna činjenica na političkoj sceni BiH, iako ova zemlja zvanično nije njegova članica. Ali, kako se u BiH političari vole “praviti Englezi”, odnosno ponašati se kao da je sve u savršenom redu iako situacija više priliči haosu, tako i u Sarajevu glume kao da BiH sigurno putuje u NATO, iako se polovina zemlje tome odupire.
Zamjena teza je naročito prisutna kada su u pitanju inicijative koje dolaze iz zvanične Banjaluke.
Najava da će MUP Srpske formirati rezervni sastav prikazana je kao ratnohuškački potez, priprema za rat, rušenje Dejtona itd. Niko neće da vidi migrantsku krizu kao povod za ovaj potez, i informacije koje stižu iz EU o sve većim problemima s migrantima.
Ne primjećuju ni sve češće napise u evropskim medijima o “šerijatskim enklavama” u BiH ili paradžematima, u kojima postoje pravila kojih nema u zakonodavstvu ove države.
Povratnici sa sirijskog ratišta, ubistva koje čine neki od njih, poput Edina Gačića, permanentno jačanje vehabijske organizacije koja sve više ugrožava Islamsku zajednicu u BiH – problemi su od kojih se uporno okreće glava. Sve oči su uprte u Banjaluku.
Učlanjenje u NATO nije potrebno BiH. U nastupajućoj eri bipolarizma najpoželjniji status je vojna neutralnost.
Oni koji se toliko u Tita zaklinju, mogli su bar ovu mudrost da primijene.
NATO je potreban finansijskoj eliti kako bi ovladala svjetskim resursima.
