Prošle su 24 godine od masakra nad 56 pripadnika Prnjavorske lake brigade VRS.
Ni poslije 24 godine pravdi nisu privedeni počinioci stravičnog zločina krajem maja 1995. na ozrenskoj koti Podcjelovo, nad 56 pripadnika Prnjavorske lake brigade VRS, uglavnom ranjenih i zarobljenih, koje su pod komandom Sakiba Mahmuljina počinili pripadnici tzv. Armije BiH Trećeg (zeničkog) korpusa, te domaći i strani mudžahedini.
U Sarajevu je pred sudom BiHu toku proces protiv Sakiba Mahmuljina, poznatog kao čoveka od posebnog povjerenja Alije Izetbegovića i mudžahedina. Tužilaštvo BiH, međutim, u optužnici protiv Mahmuljina izostavilo je, tačnije uopšte nije uvrstilo majski masakr Zeničkog korpusa.
Glavnokomandujući muslimanske vojske, Rasim Delić, u haškom procesu osuđen je pre par godina na trogodišnju kaznu robije, zbog zločina koje su počinili mudžahedini. Međutim, u ovom slučaju ruka smrti bila je brža od ruke pravde. Delić je ubrzo preminuo, ali je prvostepena presuda automatski postala pravosnažna.
U Udruženju ratnih zarobljenika “Vijenac, Vozuća i ostali” su uvjereni da je tužilaštvo sudu prezentovalo dovoljno dokaza koji svedoče da su Alijinom generalu ruke krvave do ramena, sasvim dovoljne za najstrožu kaznu. Međutim, izostavljanje iz optužnice jednog od najvećih zločina na prostoru bivše Јugoslavije je skandalozno i svojevrsno ruganje pravdi.
– Ta muslimanska ofanziva je ostala kao jedan od najkrvavijih presedana u dosadašnjim ratovima, da niko od 56 nestalih nije ostao, tačnije razmijenjen živ. A, tužilaštvu je bilo dovoljno samo da pregleda film Pres službe Odreda El Mudžahida. Na filmu se, sem odsječenih glava i izmasakriranih tijela, jasno vide i živi, zarobljeni pripadnici Prnjavorske brigade. I poslije 24 godine mnogima od njih je zameten svaki trag, dok je većina ekshumiranih pronađena sa žicom vezanih nogu, bez glava ili drugih dijelova tijela, ističu u Udruženju, koje je nedavno pokrenulo inicijativu o formiranju komisije za utvrđivanje zločina nad Srbima na području Vozuće i Ozrena.
Dugo se vjerovalo da niko nije preživeo majski masakr, sve do 9. januara 1996. kada se na razmjeni kod Sanskog Mosta nije pojavio Veljko Grujić (67). On je, poslije 13 dana tumaranja i lutanja, zarobljen u dubini neprijateljske teritorije. U nesreći imao je sreće, jer su se domaći i strani mudžahedini već bili povukli, pa su ga zarobili zavidovićki Teritorijalci. Prije toga, ostavši bez municije, tri dana je sa drveta gledao zlo.
– Mudžahedini su “čistili” teren, a ja sam bukvalno za pola koraka uspio da se, neopažen, sklonim u krošnju velikog drveta. I danas imam noćne more od tog mudžahedinskog orgijanja nad zarobljenim Srbima. Trećeg dana su na traktore tovarili ranjene i mrtve, prisjeća se Veljko.
U moru tragičnih sudbina, posebno je dirljiva i čemerna ona prnjavorske porodice Sandić. Majka Milena Sandić(60) je, tog kobnog juna 1992, voljom svjetskih moćnika, izgubila tek rođeno čedo, kojem nije stigla ni ime da da. Bila je to jedna od 12 banjalučkih beba “zvezdica”, koje su postale dio srpske tragične istorije u prošlom ratu. Tragična sudbina Sandića, koji su jedan od simbola srpskog stradanja, zaokružena je tri godine kasnije, kada se među žrtvama majskog masakra našao i otac Radomir, pripadnik Vojske VRS.
– Saznali smo da je Radomir živ dospio u ruke domaćim i stranim mudžahedinima. Pronađen je i sahranjen 18 godina po nestanku. Naša ćerkica mu je bila neprebolna rana. Danas bi naše dijete imalo 27 godina, govori dvostrukim bolom skrhana žena, čiji su život poput mnogih drugih života zagorčali neki ljudi “sa strane” koji su se u proteklom ratu otvoreno i krvavo svrstali na stranu srpskih neprijatelja.
“POPNI SE GORE!”
Veljko Grujić, jedini koji je preživio majski masakr, ni dan-danas ne može da dokuči kako mu je uspjelo da za dlaku pred mudžahedinima se popne na drvo visoko dvadesetak metara. Prisjeća se da je pred goniocima izustio: Bože, ne ostavljaj me!
– I danas sam ubijeđen da sam “odozgo” čuo riječi: “Popni se gore!”, od Boga, od svog anđela čuvara. Četvrtog dana, kad se sve stišalo, odlučio sam da se spustim niz drvo, odjednom sam osjetio da ne mogu da ni da se pomaknem. Tek tada sam shvatio da sam opasačem vezan za granu, kaže za Novosti Veljko Grujić.
KORIDOR
Uprkos velikoj muslimanskoj ofanzivi srpska vojska je u maju 1995. godine uspjela da očuva jedini koridor sa Ozrena prema okruženim borcima i narodu u Vozući. Poginulo je više komandanata El Mudžahida, a ranjeni i zarobljeni srpski borci su ubijani maljevima, kamama i motornim testerama.
