Predsjednik Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila grada Prijedora Zdravka Karlica rekla je da su 1992. godine mir, suživot i povjerenje u ovom gradu uništili oni koji su pucali na vojnike.
– U cijelom svijetu ko puca na vojnike ili policajce naziva se jednim imenom – terorista, i nikako drugačije. Ti teroristi su napali na grad, a bili su naše komšije, dali su zakletvu jednoj zemlji, Jugoslaviji, da će je braniti i dati život za nju ako bude trebalo – poručila je Karlica, obraćajući se okupljenima na obilježavanju 27 godina od napada muslimansko-hrvatskih paravojnih formacija na grad Prijedor i odbrane grada u kojoj je poginulo 15 srpskih vojnika i policajaca, a 26 ranjeno.
Gradonačelnik Prijedora Milenko Đaković rekao je da su Srbi na ovim prostorima radili jedino što su mogli – branili su svoja ognjišta, starine i nejač, a da su svi događaji koji su slijedili bili tragični i nesrećni.
– Mi stalno sa ovakvih skupova šaljemo poruku mira svima, da se opametimo, da se vidjelo da ratovi nikome dobro ne donose, samo zlo, i trudimo se da, kako smo u Prijedoru i započeli, stvaramo međusobno povjerenje da nam se ne dešavaju iste strahote – dodao je Đaković.
Zlatko Ritan, koji je imao osam godina kada je njegov otac Vukašin na današnji dan 1992. godine krenuo u odbranu grada, sjeća se da je padala kiša, kao i danas i da je njegov otac govorio da ne bi žalio poginuti samo da mu sin ne bi ratovao za 30 godina.
– Oni su išli na djelovanje u grad gdje su ih ovdje te ekstremističke jedinice napale, gdje je on poginuo i još jedan član te jedinice, dok su ostali izranjavani. Srećom, uspjeli su izvući taj pincgauer i doći do bolnice – rekao je Ritan novinarima u Prijedoru.
Željko Goronja, koji je tada bio vojnik na pripravnosti u kasarni “Žarko Zgonjanin”, rekao je da je oko 4 časa stigla informacija o napadu muslimansko-hrvatskih paravojnih formacija.
– Komandant Zeljaja nas je posalo ovamo prema gradu iz kasarne da vidimo šta se dešava. Prošli smo ovom ulicom kraj suda i SUP i krenuli smo lijevo prema muzeju i već smo tu upali u ruke njima koji su već bili došli i pobili ovdje sve policajce na punktovima i teško izranjavali momke koji su za hitnu vozili i jednog pekara koji je razvozio hljeb. Tu smo vidjeli mrtva tijela i upali smo u unakrsnu paljbu. Bila su dva mrtva i sedam ranjenih. Uzvratili smo paljbu koliko smo mogli i otišli smo do bolnice – sjeća se Goronja.
Uporedo s napadom na grad, i u prigradskim naseljima bilo je napada. Pero Špadić vozio se sa još četvoricom-petoricom vojnika u kediju na stražarsko mjesto u Kozaruši i naišla je grupa od četvoro-petoro ljudi koja je, kako kaže da se kasnije saznalo, prije toga ubila Gorana Timarca i vojnika koji se prezivao Pačariz, a Igora Kneževića zarobila i zaklala u zaseoku Zajednice.
– Pucali su po nama. Srećom vozač je bio priseban i uspio ostati na putu. Auto je bio izbušen, samo sam ja jedini pogođen u glavu, ali rana je bila plitka – sjeća se Špadić.
Vijence na spomenik “Za krst časni” položili su izaslanici predsjednika Republike Srpske i ministarstava rada i boračko-invalidske zaštite i uprave i lokalne samouprave, delagacije organizacija porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Republike Srpske, Banjaluke i Prijedora, grada Prijedora, Udruženja djece poginulih boraca “Nasljeđe”, SUBNOR, Boračke organizacije grada Prijedora, Policijske uprave Prijedor, porodica boraca poginulih na današnji dan, ratnih vojnih invalida ranjenih na današnji dan i Trećeg pješadijskog Republika Srpska puka, te predstavnici više političkih partija.
Služen je parastos i prislužene su svijeće i na ovom spomeniku i u obližnjoj spomen-sobi koja nosi naziv “Kameni cvijet”, a u kojoj su uklesana imena poginulih boraca.
