Građani su svoje rekli – iz BiH ne bježimo samo zbog malih plata, već zbog kriminala, korupcije, političke nestabilnosti, obespravljenosti, neizvjesnosti…
Sve to gledamo već 15 i više godina i malo ko više vjeruje da će to ikada biti bolje, drugačije, da će se ovdje moći normalno živjeti. Razlika je i to što sada, konačno, imamo priliku da od toga pobjegnemo, da pokušamo da živimo od svog rada, da se djeca školuju u normalnim uslovima, da sutra dobiju priliku da se i oni zaposle, putuju, grade život u stabilnim uslovima.
Sve su to poruke ljudi koji iz BiH odlaze svakodnevno ili trenutno planiraju da to urade. I sve je manje onih koji su spremni da gube produktivne godine života čekajući da ovdje dođu bolja vremena.
A na sve to država je i dalje nijema, bez jasnog i pravog odgovora. One neke mjere za pomoć mladima, koje su prethodnih godina uspostavljane, nemaju nikakvu snagu da se izbore sa novim egzodusom stanovništva. Egzodusom ljudi koji su, sa otvaranjem vrata u zapadnim zemljama, vidjeli nadu da mogu djeci da ponude nešto više od ovdašnje čame. Ljudi koji u bilo šta ovdje više ne vjeruju.
A zašto država nema odgovor na to? Jednostavno, zato što je politici u ovoj zemlji dokazano sve bitnije od sudbine njenih građana. Časnih izuzetaka ima, ali od brojnih oportunista ne mogu doći ni do izražaja, ni do riječi.
Naš sistem, politika, društvo i tzv. država, ogrezli su u oportunizam, korupciju i kriminal, u kojima je jedino bitno koliko će se napuniti privatni džepovi, iz javnih izvora. I to je konstanta postratne BiH. Baš kao i izmišljanje raznih teorija međunarodnih zavjera kojima bi se objasnilo nezadovoljstvo ljudi, a izbjegla odgovornost.
Ali, baš kao što su sada u poblemima mnogi “biznismeni”, koji su se godinama bogatili na devizi “ako nećeš ti da radiš za mizeriju, ima sila nezaposlenih koji hoće”, tako će se i politika suočiti sa stvarnošću, silom prilika. Jer poreze od kojih oni žive već sada plaća sve manje ljudi u BiH, a sve više u Njemačkoj, Sloveniji i Austriji.
