Dan je vruć, napolju gori zemlja, a u lokalnoj kafani par mladića sjede i gledaju u oznojeno pivo, proslavljajući izlazak drugara iz zatvora u kojem je robijao zbog ubistva.
U jednom trenutku zvuk klime, koja drnda sa obližnjeg zida, prekinuše prve riječi resocijalizovanog osuđenika izgovorene u potpunoj slobodi.
– Ima li neko da ga roknem za hiljadu, dvije evra, da zaradim nešto – reći će osuđenik zbunivši svoje drugare.
Umjesto odgovora, svi popiše još po jednu, pa razguliše iz kafane.
I ptice na grani, a i stršljenovi u gnijezdima znaju da je ljudski život na brdovitom Balkanu odavno izgubio cijenu, pa se za „rokanje“ više ne može ni dobiti neka bog zna kakva cifra. Doduše ima izuzetaka, ali o tome kasnije.
Međutim, šta je sa resocijalizacijom, kako to vole reći službenici u Ministarstvu pravde?! Šta se dešava sa osuđenim ubicama dok borave iza četiri zida. Radi li neko s njima da ih izvede na pravi put?! Sudeći prema svemu što smo vidjeli do sada, sa ubicama se ne radi apsolutno ništa.
S druge strane, ne treba biti previše pametan pa znati da je ubistvo Slaviše Krunića plaćeno debelo, da li novcem ili kokainom, nije ni bitno, ali je plaćeno. Ubica ili više njih uzeli su novac, proslijedili ga svojima, predali se, leže čekajući u pritvoru i „mirna Bosna“.
Ubice se ujedno nadaju da će biti osuđeni na 10-ak godina zatvora, eventualno 15, pa uz amnestiju eto ih na slobodi za 12 godina.
Tako to funkcioniše odavno sa ubicama na ovim prostorima.
O onima koji naručuju ubistva ne treba ni trošiti riječi, jer uhapsiti nekoga od njih značilo bi dovesti vlastiti i živote svoje porodice u pitanje. Lakše je u gotovo rekordno brzom vremenu uhapsiti ubice koji se predaju i ne bune se, nego gurati nos tamo gdje mu nije mjesto. Je li tako?!
E, pa ako je tako, zašto onda sudovi ove mirne (b)ubice lijepo ne osude na dugogodišnju robiju, odnosno 40 godina zatvora, pa se možda onda i dogodi da neko propjeva zarad činjenice da ipak novac koji je dobio nije dovoljan da pokrije ostatak života iza rešetaka.
