Neki bošnjački politički lideri, u zavisnosti od konjunkture, insistiraju na autohtonosti svoga naroda kad im to odgovara, a odriču je se kad procjenjuju da bi im se neko drugo identitetsko opredjeljenje moglo više isplatiti, piše profesor Darko Tanasković u autorkom tekstu “Bošnjaci – autohton narod ili potomci osvajača?” za portal Sve o Srpskoj.
Tekst prenosimo u cijelosti:
Mnogima će naslov (Bošnjaci – autohton narod ili potomci osvajača?), s upitnikom, zazvučati provokativno, pa i skandalozno, i to ne samo pripadnicima bošnjačkog naroda. I zato, da odmah razjasnimo nema sumnje da su Bošnjaci na prostoru bivše Јugoslavije autohtono stanovništvo i politički narod, odnosno nacija, ravnopravna sa ostalim konstitutivnim narodima ranije zajedničke federativne države.
Danas su, uz Srbe i Hrvate, konstitutivni narod u Bosni i Hercegovini, dok su u ostalim državama nastalim na razvalinama Јugoslavije manjinske zajednice. Otkuda, onda, neočekivani upitni naslov ovog komentara?
Otuda što, izgleda, neki bošnjački politički lideri, u zavisnosti od konjunkture, insistiraju na autohtonosti svoga naroda kad im to odgovara, a odriču je se kad procjenjuju da bi im se neko drugo identitetsko opredjeljenje moglo više isplatiti.
U posljednje vrijeme se temi autohtonosti Bošnjaka u nekoliko navrata vraćao narodni poslanik, akademik, bivši glavni sandžački muftija Muamer Zukorlić, a u kontekstu rasprave o “bosanskom”, odnosno bošnjačkom jeziku.
U razvijenom razmatranju odnosa između “bosanskog” i srpskog jezika, kao i položaja “bosanskog” jezika u javnoj upotrebi u Srbiji, objavljenom u pet nastavaka u beogradskoj Politici, Zukorlić zaključuje: “Dakle, i lingvistički, i politički, i svakako drukčije, Bošnjaci su autohton narod u Republici Srbiji, pravno-formalno u nesretnom statusu nacionalne manjine”.
Uz primjedbu zbog neadekvatnog korišćenja naučnog određenja “lingvistički”, tvrdnja je ovo kojoj se na činjeničnom planu, nema šta ni dodati ni oduzeti, dok atribut upotrebljen uz “status nacionalne manjine” sugeriše žal za statusom konstitutivnog naroda. No, ni raspad Јugoslavije nije bio baš “sretan” kraj njenog postojanja, čemu su i Muslimani/Bošnjaci donekle doprinijeli, manje doduše od nekih drugih “bratskih naroda”. Ali, šta je, tu je…
Argumentom autohtonosti bošnjačkog naroda (Sandžaka) neuporedivo agresivnije i dramatičnije služi se u svojim skorašnjim istupima iznova radikalizovani predsjednik SDA Sandžaka Sulejman Ugljanin.
Reagujući na izjave pojedinih “srbijanskih” političara ( I. Dačića, B. Ružića), da su “Bošnjaci srpska manjina”, Ugljanin ne preza od svoje dobro poznate zapaljive i neodmjerene retorike: “Ćutanjem nećemo više da odobravamo nastavak genocida nad Bošnjacima Sandžaka. Diplomatama stalno pokušavaju da predstave da su Bošnjaci njihova manjina. Dok politički jastrebovi, Miloševićevi nasljednici, (Bošnjake) nazivaju srpskom manjinom, s njima razgovora nema”.
Drugom prilikom je rekao: “Mi smo starosjedilački, autohton narod u Sandžaku, svoj na svojoj zemlji”.
Uz napomenu da nijedan srpski političar nikada nije rekao, niti je mogao reći, da su “Bošnjaci srpska manjina”, već jedino manjina u Republici Srbiji, što nikako nije isto, očigledno je da je Ugljaninovo mahanje bošnjačkom autohtonošću u Sandžaku kucanje na otvorena vrata, sem ukoliko ne podrazumijeva, ili ne prejudicira, nepriznavanje državnog karaktera Srbije, odnosno priželjkivanje takvog statusa za Sandžak. Ali, to su pusti snovi koje ovaj politički kameleon već odavno, a povremeno i intenzivno sanja. Nas ovdje i sada prevashodno zanima konzistentnost Ugljaninovog doživljaja autohtonosti naroda kome nominalno pripada.
Da ne bude nikakve zabune, rečničko značenje pridjeva autohton je: koji od davnine boravi u nekom kraju, domaći, starosjedilački, prastanovnički. Pretpostavljamo da je i Ugljanin ovaj terminološki grecizam upotrijebio u tom opšteprihvaćenom značenju.
Prije nešto više od dvije decenije, međutim, o porijeklu sandžačkih Bošnjaka izjašnjavao se na način upravo suprotan od pojmovnog sadržaja riječi autohton.
Odgovarajući na pitanja Osmana Karataja, novinara turskog lista Zaman (11.11.1996), “lider sandžačkih Bošnjaka” (kojih je, prema novinaru, 350 000!), pošto se nešto ranije bio vratio iz “egzila” u Turskoj, konstatuje da je u Srbiji i dalje na djelu “srpski šovinizam”, na čijem su udaru, pored Bošnjaka, i Albanci i Mađari. Tursku politiku prema Јugoslaviji ocjenjuju kao pogrešnu i naopravdano popustljivu, uz jednu zanimljivu opasku: “Turska sa više strana dobro poznaje Sandžak. Međutim, politika koju vodi Ministarstvo inostranih poslova ne uzima nas u obzir. Ne mislim na politiku države, već samo inostranih poslova. Tu je problem”. I onda, ni manje ni više: “A mi smo, zapravo, isti narod. Svi smo mi Osmanlije, potomci osvajača (evlad-i fatihan)”.
Gdje se dede sadašnja gorda bošnjačka autohtonost? Mogu li “potomci osvajača” biti autohtoni u zemljama koje su silom zaposjeli? Ali, ko još prelistava tursku štampu od prije dvadesetak godina?
Pragmatični turski predsjednik Demirel često se služio devizom “Јuče je juče, a danas je danas”. Postoji, međutim, i sutra… Da se, kojim slučajem, nesumnjiva autohtonost opet ne povuče na rezervnu poziciju.
Vjerujemo da prijateljska Turska insistira na otvaranju konzulata u Novom Pazaru, jer u Sandžaku živi autohtono bošnjačko i muslimansko stanovništvo, kao most zbližavanja između dvije država, kako se to obično kaže, a ne zato što tamošnje Bošnjake doživljava kao “potomke (osmanskih) osvajača”.
Bilo bi zanimljivo znati šta o tome danas, a i uopšte, misli Sulejman Ugljanin.
