Episkop Diseldorfa i Njemačke Grigorije otkrio je da je bio kod patrijarha Irineja, koji mu je prenio poruku da će poslije unaprijed zakazane posjete Americi, otići u Crnu Goru na litije protiv naopakog Zakona o vjeroispovesti.
– Bio sam kod patrijarha, otići će u već zakazanu posjetu u Sjedinjene Države, tamo će se sigurno sve dobro završiti. Ali ono što će poslije toga sigurno uslijediti, patrijarh Irinej će posjetiti i Crnu Goru, definitivno. Tako mi je rekao -istakao je Grigorije.
Litije u Crnoj Gori još su masovnije poslije razgovora mitropolita Amfilohija i predstavnika crnogorske vlasti oko spornog Zakona o slobodi vjeroispovesti. Pomaka nije bilo, a svi su čvrsto na svojim pozicijama…
– Dosta sam upućen u tu situaciju, zato što su tamo moji najbolji prijatelji, vladika Јoanikije i vladika Metodije, a imam i kontakt sa mitropolitom. Ono što je još važnije, imam kontakt sa puno sveštenika, puno ljudi koji su iz Crne Gore, a žive u Njemačkoj, pa i sa onima koji su dolje. Narod neće popustiti, niti će odustati, pa makar popustili i mitropolit Amfilohije i bilo ko drugi. Naravno, neće ni on izdati svoj narod, ali biće jako teško, jer ulazimo u fazu u kojoj će i više ljudi biti na ulicama, ali arogancija koju pokazuje vlast, odnosno, taj jedan jedini čovejk koji vlada u toj zemlji, začuđujuća je. A više puta sam rekao da je to vrlo opasno.
Kako vidite rješenje za tu kriznu situaciju?
– Mislim da se taj čovjek koji vlada nada u ogromnu podršku zemalja koje su moćne, koje očigledno još ne shvataju ozbiljno ovu situaciju. Najvažnije je da je taj narod jako pribran i jako svjestan šta to znači, što demonstrira svoje nezadovoljstvo i protivljenje otimanju svetinja na jedan hrišćanski način, na civilizovan način i što ti ljudi uopšte nisu pod nekom presijom da moraju da idu u litije. Niko nikog više i ne poziva u litije, na njih se prosto ide kao na jednu neprestanu litiju, neprestanu liturgiju. To je nešto veličanstveno, kada svijet ne bi bio podjeljen na istok i zapad, sjever i jug, sigurno bi to bila jedna od najvažnijih vijesti u svim svjetskim medijima.
Sve pravoslavne crkve podržale su našu u ovoj borbi, Vatikan je upozorio SPC na oprez i prije donošenja Zakona o slobodi vjeroispovesti, Evropska Komisija nije zadovoljna izvještajem koji je ovih dana stigao iz Crne Gore. Kako uticati na preostale moćne zemlje koje sluša Đukanović da promjene stav i da se pronađe izlaz?
– Vrlo je važno da ljudi obrate pažnju na to o čemu se ovdje radi, a čini mi se da se radi o tome da gospodin Đukanović uopšte ne zna šta je to Crkva. Ona je uvijek i lokalna i univerzalna. To je crnogorska Crkva u lokalnom smislu, ali je pravoslavna u univerzalnom. U smislu pomesnosti, ona je Srpska Pravoslavna Crkva i nema nikakve dvojbe da neko sada tu može da napravi neku drugu, pored one koja tu postoji vjekovima. To je glavna zavrzlama u glavi Đukanovića i onih koji ga slušaju, jer ne mogu da shvate da ne može da bude njegova Crkva, Crkva može da bude božija. Crkva može da bude crkva jednog grada, zajednice, jedne oblasti i Crkva može da bude vaseljenska, univerzalna. To znaju svi ljudi na ovom svijetu koji su ikada išta učili o teologiji, crkvenom uređenju i poretku. Trebalo bi, ako ima on nekog prijatelja na zemlji, da mu to objasni. S druge strane, priča o tome da li je Crkva crnogorska, srpska ili pravoslavna, proruska, je potpuno izlišna. Crkva ili je Crkva ili nije, u tome je sva suština.
U toku je pritisak da se što prije rješi kosovsko pitanje, istovremeno Republika Srpska je pod najvećim pritiskom ikada, otvoren je i ovaj problem u Crnoj Gori, da li mislite da su sve ove krize povezane?
– To je vrlo dobro pitanje, zato što ja sada imam iskustvo iz Njemačke, tamo srećem ljude iz Knina, Zaječara, iz Topuskog, Trebinja, iz Makedonije, Crne Gore, sa Kosova i Metohije, ono što te ljude ujedinjuje je Crkva. To je Sveti Sava, to je njihova krsna slava, u tom smislu, to je zaista jedini kohezioni faktor tog naroda. Ako ne budemo to sačuvali, ako Crkva ne bude jedinstvena, normalno da će biti lakše pričati o rasparčavanju. Ovako, države su se rasparčale, ali Crkva nije i ne može, jer je upravo kao što sam rekao, univerzalna. Kao što je i lokalna.
Od naroda iz svih krajeve koje ste pomenuli, narod u Crnoj Gori najviše je u duhovnom smislu propatio zbog režima u kome smo dugo živjeli. U Crnu Goru se vratila vjera, ona je očigledna, ali čini se da ima i revolta…
– Mislim da se tamo događa čudo. U posljednjih 150 godina u Crnoj Gori promijenila su se samo četiri vladara, Nikola, pa Aleksandar, kasnije Јosip Broz, a sada Milo Đukanović. Ipak je to malo promjena za toliko godina. S druge strane, važan je karakter tih ljudi, koliko god je narod, kako kaže Gete, sluga pokoran, narod je uvijek pobjednik. Čini mi se da je sad došao taj čas.
Imate li neku posebnu poruku za narod u Crnoj Gori?
– Imam poruku koju sam im već rekao kada sam bio u Podgorici, da smo svi ponosni na njih i da ponovo gledamo u Crnu Goru kao na Pijemont. Mislim da će taj pokret naroda pokrenuti sve ljude u svim našim krajevima ka jednom realnom vremenu i životu u kome neće biti nikakvih gospodara, ni vladara, ni bogataša koji ugnjetavaju narod, nego ćemo imati jedan ozbiljan sistem u kome vlast radi svoj posao, podjeljena je i niko nema apsolutnu vlast, u kojoj ljudi mogu bolje da žive.
