Danas su veterani sijedi, ismijani, rano ostarjeli, vrlo nesretni i izigrani ljudi. Ozbiljni ljudi se stide zemlje iz koje im odlaze djeca i unuci, kaže u razgovoru za Nova.rs Darko Cvijetić, pesnik i autor romana “Šindlerov lift” i “Što na podu spavaš”.

“Dok piše o smrti, Darko Cvijetić bori se za svaki život”, zaključuje Selvedin Avdić nakon čitanja knjiga ovog pesnika, romanopisca, dramaturga i reditelja iz Prijedora. Cvijetić je objavio 13 knjiga pesama i proze. Među njima su i dva romana: “Šindlerov lift” i “Što na podu spavaš”. Sebe smatra posjugoslovenskim piscem, pesme i romane objavljuje širom nekadašnje države, od Ljubljane do Skoplja, kao i u u zemljama gde se govori još desetak drugih jezika. Pred štampanje romana “Šindlerov lift” u Nemačkoj proletos se suočio i sa pretnjom tužbom kompanije “Šindler” zbog metafore. U međuvremenu je objavio i “Što na podu spavaš”.

Kao i “Šindlerov lift”, i “Što na podu spavaš” je roman od stotinak strana, pisan ogoljenim rečenicama, kroz koje fijuču meci, kao u ratu, a opet takvim da se čitalac ne sklanja, nego se često hvata olovke da pribeleži nešto o čemu će misliti i dugo nakon što pročita roman. O jeziku i pristupu da se iskaže neizrecivo, ali i moralnim dilemama običnih ljudi uvučenih u rat i zločine, bilo da govori o Prijedoru i okolini ili opkoljenoj kasarni Viktor Bubanj i vojnicima u njoj. “On piše o ratu, ali iz njegovih knjiga nećete saznati ko je pobjednik, nema istorijskih datuma, generala ni predsjednika. Nema paradnih uniformi niti opisa bitaka, ali ima krvavih košulja i uvijek se zna ko ostaje da leži na bojnom polju. Žrtve, ne vojnici”, beleži Avdić.

Prošli put kad smo razgovarali, aktuelna je bila pretnja kompanije Šindler tužbom jer ste svoj roman nazvali “Šindlerov lift”. Hajde da odmah pitamo: kakav je epilog?

– Po obje strane prihvatljiv epilog, kompromisan i korektan. Važno je da se nitko ne osjeća pogođenim samim činom romana. Roman je ipak samo roman. Hamletu sasvim sigurno nije važno što se dvorac očev zove baš Elsinor, a zemlja Danska.

“Šindlerov lift” trebalo je da na sceni Kamernog teatra 55 u Sarajevu postavi na scenu Kokan Mladenović i onda je došlo doba korone. Šta će biti sa tom predstavom?

– Probe su zakazane za sredinu januara 2021. “Šindlerov lift” dobit će, evo, vrlo uskoro neki drugi jezik za progovaranje. Sigurno ne moram govoriti šta znači glumački tim Kamernog teatra pa još s Kokanom Mladenovićem. Dakle, izvjesna je predstava. No, u dobu smo kad ni sljedeća godina nije izvjesna. Silno se radujem, ja sam dijete teatra.

U međuvremenu ste objavili roman “Što na podu spavaš”. Neki ga opisuju kao najbolji roman o ratu u BiH, neki kao snažnu antiratnu poruku. Kako ga vi vidite?

– Prsti koji su još zabavljeni ranama. Postoje rečenice koje morate složiti, koje samo vas čekaju, kao što postoje pogledi na stvari koji nisu istrošeni niti mitološki niti forenzički. Iznenađujuće je da i toliko godina nakon rata mi zapravo nemamo pojma kako se moglo dogoditi da budemo u zemlji, po rovovima jedni naspram drugih i u ime čega, zaboga!? Recimo ovako – “Schindlerov lift” je vertikala a “Što na podu spavaš” horizontala istoga svijeta.

“Ponekad samo stojim sa olovkom iznad napisanog teksta. Vidim ga, ali nemam volje otisnuti ga na papir”, pišete već na početku. Daljim čitanjem postaje jasno i zašto. Vaše knjige teško je i opisati, a kamoli napisati. Šta vam je najteže palo pri pisanju “Što na podu spavaš”?

– Najteža je pomisao da možda ipak nije dovoljna narativna moć koju dajete dokumentima da se raspjevaju i progovore. Napisani tekst i nastaje na iluziji da može biti bolji dokument od dokumenta, da ga može obasjati i tako objasniti. Također, bojao sam se da nekoga ne ozljedim, uključujući sebe, dakako. Roman je samo roman, ponovno.

Likovi u romanu zovu se imenima i nadimcima stvarnih osoba, tu su i Darko Cvijetić i njegova porodica. Običan svet, od trenutka kada su radnici postali ratnici, prolazi kroz jezive događaje i nalazi se pred strašnim (moralnim) dilemama. Ne možemo se oteti utisku da je u najvećoj meri autobiografski i da je neka vrsta lirizovanog dokumenta. Grešimo li?

– Naravno da ne griješite, lirizovani dokument je odlična sintagma, ali treba računati na onu Brehtovu distancu “oneobičavanja” i “otuđenja”, sve da bi se autobiografsko iscrpljivalo u podudarnosti imena i događaja. No to je premalo za priču. Puka autobiografičnost je samo jedan od reinpretativa. Svakako mi je bilo lakše pričati maskiran autobiografičnošću. Lirsko u strašnom ne vidimo bez pažljivijeg uvida.

Jeste li morali da ublažavate stvarne događaje ne bi li bili verovatniji?

– Ne, ništa nisam ublažavao. Mi smo u protekle tri decenije toliko toga nevjerojatnog doživjeli da bi ublažavanje bilo bez efekta ili bi proizvelo elementarno spisateljsko nepoštenje. U takozvanom stvarnom životu promiču nam pred očima čuda koja u sebeljublju ne vidimo, čak nemamo senzore za čudesno. U slučaju i ovoga romana radi se o repetiranju i usporenom odmotavanju dogođenog.

Darko je u jednom trenutku i nevoljni čuvar logora. “Kako Srbi da prave logore, zar nisu Srbe tjerali u logore?”, piše njegov brat sa ratišta kući, ubeđujući samog sebe da je to samo propaganda. Logori iz poslednjih ratova još su, čini se, tabu. Na kakve reakcije nailazite pišući o njima?

– Treba reći da, s izuzetkom Banjaluke (i sjajne ekipe ljudi koji vode Banski Dvor), koja je zapravo vrlo blizu Prijedora, roman “Što na podu spavaš” zbog kovid-19 nije uopće promoviran, odnosno nije održana niti jedna prezentacija romana “uživo” u čitavoj regiji. Drugo, ovdje je sve tabu! Gotovo svaka tema je za jednu stranu polemična, a za drugu rigidno cementirana u neraspravljivo. Da, tako je – logori, ali tu su i djeca iz sarajevskih kasarni. Ta je tema također famozni tabu. (Prijedorčanin je, recimo, i general major Vladimir Trifunović, tu – iz sela Rakelići, koji je u tri zemlje presuđeni ratni zločinac. Kapetan Topić je daleki odjek Vlade Trifunovića i varaždinske balavurdije, od kojih mu, eto, baš nijedan nije došao u Prijedor, na ukop.) Krećemo se zonom zabrana – što god da učinimo!

I uopšte, imate li utisak da se vaše knjige, a objavljujete ih u celom regionu i u prevodima na druge jezike, percipiraju kroz drugačije (ideološke i druge) naočare u BiH, Hrvatskoj i Srbiji ili zapažate sličnosti?

– O, pa naravno. Ovdje teku paralelni svjetovi, paralelne historije. Tako je se sa svime. Počnimo od imena. Ime je vrhunski identitet i potpuno je svejedno što vi mislite o tome. Proizvod onoga kojemu smo dali identitet, uvijek je i proizvod identiteta samog. Zanimljivo je pratiti sa strane kako se vaša ničijost nema čime braniti od napada ili prisvajanja. Čitatelj ima priliku od toliko žrtava, u čije ime se progovara, uzeti sebi omiljenu i najžrtvovaniju, jer je “naša”, recimo. Da, mnogi to čine. Ipak, dobijam mejlom sjajne dojmove ljudi iz “čitave regije”, “pisma čitatelja” od Slovenije do Makedonije. Naravno da postoje prave tragedije, i naravno da je hor u njima uglavnom potpuno nijem!

Kako na vaše knjige gledaju čitaoci u zemljama koje nisu imale iskustvo rata?

– Kao vrlo brutalne. Tako ih vide. Nas se kroz čitavu evropsku povijest tako doživljava. Taj stereotip je nemoguće izbjeći, od kuhinje, do kinematografije… Mi smo se očito posve navikli na tu brutalnost, nakon tri desetljeća treninga, i prihvatili smo je kao potpunu normalnost. Van naših zemalja, moju poeziju i prozu doživljavaju vrlo dokumentarističkom i zamjeraju mi, recimo, “veličanje Titovog doba” (!?), ne razumijevajući da se, u mojem slučaju, to doba poklapa s mojim djetinjstvom i ranom mladošću. Zanimljivo je kako strani čitatelj vidi napisano. Ono što je nama jasna linija, njima je nerazmrsivo klupko.

“Darko samo piše, kao da to može da promeni ono što je bilo”, kaže Darkova majka u vašem romanu. Može li?

– Darko ponovno rekonstruira ono što je bilo, vjerujući da ga tako sačuvava i mijenja, misli njegova majka. Promjena očišta ne mijenja gledano, ali se promjenom utišava svjetlo, gledano se naizgled mijenja, totalitarnost našeg viđenja ulazi u fenomen kritičkog, u polje nesigurnosti, možda misli Darko. Dogođeno zavisi od nas, od naše slobode, možda bi joj Darko i kazao.

“Gdje u noć uđe čovjek, napukne svjetlo” slika je koja se provlači kroz roman, kao i pitanje iz naslova romana. Vidite li gde svetlo?

– Svjetlo je u neulasku čovjeka u noć; tako ne može napuknuti.

“Ratovali za domovinu, da odemo iz nje, što dalje”, pričaju bivši borci radeći na građevini u Americi, a pre koju godinu su doslovno pucali jedan na drugoga. Da li se taj običan svet danas, 30 godina kasnije, razume bolje nego njegove (pseudo)elite?

– Sasvim sam siguran, ljudi razumiju i osjećaju jasno da su prevareni. Danas su veterani sijedi, ismijani, rano ostarjeli, vrlo nesretni i izigrani ljudi. Društvo je retardiralo do nepostojanja. Ozbiljni ljudi se stide zemlje iz koje im odlaze djeca i unuci. Zajednička povijest se nastavlja na krovu tuđe kuće, daleko od svoje i u njoj poda za spavanje.

Neretko se može čuti u književnim krugovima da je “dosta romana o ratovima na Balkanu” i da je potrebno naći nove teme ili makar drugačije pristupiti tome što se na ovom prostoru dešavalo. Čujete li i vi takve ocene i šta na njih kažete? Kakva će biti vaša naredna knjiga?

– Svakako da čujem takve ocjene. Rekoh i da je percepcija Balkana nepovratno ista – prostor brutalnosti i surovosti. No, ipak mi je nejasna ta konstatacija “književnih krugova”, kojima nitko ne spori ideju promjene registra. Legitimitet teme ne bi smio biti upitan, osim toga, pogledajte pažljivije mladu književnost “regiona” i vidjet ćete da nije rat više primarna tema, ali nema teme koja prethodno nije umočena u ratno pismo. Upravo se čitavo društvo upire da rat nikada ne izađe iz fokusa, jer bi se urušio sav proces samoviktimizacije, pažljivo građen nacionalističkom književnošću. Narednu knjigu mogu osjetiti kao živ organizam unutar mene, koji se još uvijek bori sa sjenkom svojega privida. Tu je dakle, uvijek jednu olovku daleko od mene.

U reakcijama na vaša dva romana nazivaju vas i naslednikom Andrića i Selimovića, dobili ste nagradu “Fric” u Hrvatskoj po Krležinom nadimku, vi često referirate na Kiša i Ranka Marinkovića… Gde vidite svoje mesto u regionalnoj književnosti?

– Takva konstatacija je svakako veliko i neumjesno pretjerivanje. Radi se o Majstorima. Književnost više ne proizvodi takve umove, nažalost ih čak i ne treba. Pismenost se promijenila, kao i znanje ili obrada bitnih informacija.

Bavite se pozorištem. Sukobljavaju li se u vama reditelj i pesnik ili se nadograđuju? Da biste napisali svoje knjige, rečeno je negde, morali ste da kujete nove reči i praktično novi jezik. Hoće li i pozorište, s obzirom na to da su zatvorena zbog pošasti, u budućnosti morati da progovori novim jezikom?

– Sve treba jezik da bi se uopće objavilo svijetu. Jezik se svija kada ga nasilno upregnjujemo u misao. Mene je teatar upravo strukturom svoga jezičkog izobilja podučio književnosti, ali i obratno. Možda to dugujem i nasljeđu Brehta ili Beketa ili samoga Šekspira. Ništa zapravo i nemamo, izuzev jezika. Da, bit će zanimljivo vidjeti kako će pozorište odgovoriti na medicinski poželjan manjak društvenosti.

Izvor: Nova.rs