S obzirom na debate oko Nametanja/donošenja Zakona o zabrani negiranja Genocida u Srebrenici i njegove ne/uskladjenosti sa Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima UN iz 1948. godine, koja garantuje u članu 19. i članu 30. pravo na slobodu mišljenja i izražavanje, te traženja argumenta za nametanje tog Zakona poredjenjem dešavanja u Srebrenici sa HOLOKAUSTOM , u nastavku je elaboracija koja nema namjeru da omalovaži veliko stradanje nevinih ljudi Bošnjaka u Srebrenici, nego da odbrani pravo na slobodu mišljenja i Izražavanja koja neotudjivo pripada svakom ljudskom biću, i predstavlja civilizacijsko dostignuće savremenog svijeta.
Zabrana negiranja holokausta
Države koje su uvele zabranu poricanja, a nema ih puno, uvele su zabranu poricanja HOLOKAUSTA, kao nesporne svjetske istorijske činjenice planskog uništenja jevrejskog naroda sa planete zemlje, oko koje postoji opšte slaganje cijelog svijeta i svih stalnih članica SB UN.
To je zabrana dogadjajnog poricanja Holokausta, koji sam po sebi ne predstavlja pravnu kvalifikaciju niti krivično-pravnu inkriminaciju.
Prema tome, termin HOLOKAUST je istorijski pojam, a ne krivično pravna kvalifikacija.
Generalna skupština UN, koje su donosilac i Univerzalne Deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine, usvojila je REZOLUCIJU o sjećanju na žrtve Holokausta, i zbog tog je Holokaust jedinstveni svjetski istorijski dogadjaj, neuporediv sa bilo čim drugim, koji je kao takav priznat i Rezolucijom Generalne skupštine UN.
Genocid
Genocid je krivično-pravna kvalifikacija koja predstavlja Konvencionu i Zakonsku krivično pravnu inkirimanciju kričnog djela i predstavlja opšti krivično-pravni pojam, nevezan za pojedinačni istorijski dogadjaj.
On se utvrdjuje kao i svako drugo krivično djelo na nadležnim sudovima , tokom kojeg se pojedinačni dogadjaji podvode pod opšte pravne norme, i ta sudska ocjena, kao i svaka druga sudska ocjena, podložna je pravnom preispitivanju i pravnoj kritici.
Zabraniti pravno preispitivanje i pravnu kritiku sudskih presuda bio bi anticivilizacijski čin atakovanja na slobodu ljudskog bića i slobodu civilizacije.
Pravno preispitivanje i pravna kritika pravosnažnih sudskih presuda je uobičajena pravna metodologija u svim pravnim naukama, i ne može se i ne smije ničim i nigdje ograničiti ili zabraniti. To ne samo da bi bio anticivilizacijski čin nego bi bilo i onemogućavanje korištenja vanrednih pravnih mehanizama u krivičnom postupku ili postupcima rehabilitacije.
Potpuno bi uništilo princip beneficium novorum ( nove činjenice i novi dokazi), koji je temelj prava još od Rimskog prava. Ako nešto ne smijete misliti ili tvrditi ne možete ni koristiti pravne mehanizme osporavanja u budućnosti.
Za razliku od HOLOKAUSTA, strašni i evidentni zločini u Srebrenici su još uvijek predmet istorijske i pravne debate i o njima ne postoji svjetski jedinstven istorijski ni pravni stav izražen kroz odgovarajuću Rezoluciju UN.
U svakom slučaju stavljati znak jednakosti izmedju HOLOKAUSTA i zločina u Srebrenici je u najmanju ruku pretenciozno i neprimjereno, čak bi se moglo reći da bi moglo predstavljati omalovažavanje veličine zla i stradanja HOLOKAUSTA.
U prilogu član 19. i 30. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima UN iz 1948. godine kao temeljnog dokumenta o ljudskim pravima savremenog svijeta.
