U Sarajevu je tokom rata u BiH ubijeno oko 3.000 srpskih civila, a oko 1.700 ih je teško ranjeno, dok su muslimanske snage formirale 211 logora i mjesta zatočenja za Srbe, piše u Izvještaju Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja Srba u Sarajevu između 1991. i 1995. godine.
Na hiljade ljudi bilo je zatočeno bez jasnog povoda, a zatvorenici su pretrpjeli najteže nasilje isključivo zbog svoje nacionalnosti. Dvije trećine ubijenih i ranjenih Srba nije imalo veze sa ratnim dejstvima, već sa zločinačkim djelima, piše u izveštaju.
Podaci o ubijenim Srbima u Sarajevu kreću se od 2.600 /Sipa/ do 3.300 /MUP Srpske/, dok je Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i nestalih lica Republike Srpske popisao oko 3.000 ubijenih.
U Izvještaju se navodi da je prijavljeno oko 800 nestalih Srba sa područja ovog grada, koje je bilo pod kontrolom SDA, a da do danas još nije pronađeno 260 Srba.
Broj nestalih Srba je vjerovatno i veći jer su ubijene čitave porodice, a da oni koji su preživjeli nisu mogli da prijave nestanke, te ove nestale osobe nisu ni identifikovane niti prebrojane, ističu iz ove komisije.
Gotovo svi počinioci zločina nad srpskim građanima izbjegli su pravdu uz aktivnu pomoć bošnjačkih državnih institucija, a zločini nad Srbima nikada nisu okvalifikovani kao ono što jesu – ratni zločini i zločini protiv čovječnosti.
Institucije predvođene bošnjačkim zvaničnicima iz SDA uložile su ogromne napore da prikriju zločine počinjene nad srpskim građanima.
Defakto stavljanje van zakona srpskih građana u dijelu grada Sarajeva pod muslimanskom kontrolom, što je prouzrokovalo uništenje srpske elite, prisilno premještanje Srba u logore i druga pritvorska mjesta, masovno i sistematsko mučenje, silovanje i ubistva, oduzimanje njihove imovine, otpuštanje sa posla i druge oblike mučenja rezultiralo je uništenjem srpske zajednice u ovom gradu u totalitetu, što je direktno dovelo i do egzodusa.
Počinioci ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocidnih djela nad Srbima imali su koristi od izuzetne popustljivosti sudija, te su često prolazili potpuno nekažnjeni, kako u suđenjima pred Haškim tribunalom /MKSJ/ tako i pred sudovima u BiH.
Zločini nad Srbima nikada nisu okvalifikovani kao ono što jesu – ratni zločini i zločini protiv čovječnosti.
Prepreke za restituciju nezakonito oduzete imovine /kuće, farme, stanovi, vozila, dragocjenosti i tako dalje/ i nedostatak naknade za pretrpljenu ozbiljnu štetu /poput fizičkog nasilja, otpuštanja, izloženosti osiromašenom uranijumu/ dio su ovog uskraćivanje pravde.
Suđenja za ratne zločine rezultirala su oslobađajućim presudama zbog povlačenja, nestanka ili ubistava svjedoka optužbe.
Mnogi svjedoci koje je tužilaštvo pozvalo nisu se usudili da nastave svjedočenje, plašeći se za svoj život i primijetivši nemogućnost suda da ih zaštiti.
Mnogi osumnjičeni nisu optuženi, dok su neki oslobođeni nakon žalbe ili su im kazne znatno umanjene.
“Međutim, Srbi su uvijek kažnjavani krajnje strogo, a samo treba uporediti broj optužbi i težinu kazni protiv različitih strana u sukobu da bismo bili uvjereni u pristrasnost ovog suda”, ocijenili su članovi komisije.
Ovo uskraćivanje pravde je faktor koji pogoršava psihološke posljedice po žrtve i održava tenzije među zajednicama.
Na kraju, srpsko stanovništvo grada koji tvrdi da je tolerantan i multietničan praktično su eliminisali oni koji i dalje tvrde da su glavne žrtve ovog sukoba, zaključuje se u izvještaju Komisije.
