Pandemija nove bolesti Kovid-19 izazvana virusom korona potisnula je bezbjednosne prijetnje u drugi plan, iako se ne smije zanemariti bezbjednosni aspekt pandemije, piše Predrag Ćeranić, dekan banjalučkog Fakulteta za bezbjednost u autorskom tekstu za portal Sve o Srpskoj.
Tekst prenosimo u cijelosti:
Korona je postala paravan koji je privremeno zaklonio brojne bezbjednosne probleme kojima je okovana Bosna i Hercegovina. Tako je i marginalizovana i migrantska kriza, ranije veoma prisutna u javnom diskursu, koja se kao tema u medijima pojavi tek nakon incidenata poput paljenja kampa u selu Lipa nadomak Bihaća, ili napada na policiju u migrantskom centru “Blažuj” kod Sarajeva.
Ni povratak sirijskih ratnika više nije pitanje od bezbjednosnog značaja, ni infrastruktura paradžmata, ni terorizam – donedavno neiscrpna tema za medije i naučne konferencije.
Spominje li više iko tzv. Islamsku državu, istražuju li se uzroci njenog nastanka i organizacija, traga li iko za njenim liderima, ili je sve skupa nestalo u pustinjskom pijesku i palo u zaborav?
Zašto nije napravljena i objelodanjena mreža podrške teroristima, da li je iko sem Bilala Bosnića, koji uskoro izlazi iz zatvora, osuđen zbog agitacije za jednu od najpoznatijih terorističkih organizacija?
Kako to da iz Pakistana, zemlje koja je bila pošteđena ratnih sukoba hiljade migranata hrle ka Evropi? Da li je upozorena vlada te zemlje, da li je pružena pomoć ili zaprijećeno sankcijama (zna se od koga) ako se migrantski tokovi ne zaustave?
U Bosni i Hercegovini postoji samo saglasnost da se radi o bezbjednosnim pojavama i problemima, tačnije rečeno, o bezbjednosnim implikacijama navedenih pojava. Kada je riječ o rješavanju tih problema, mišljenja su podijeljena, pune saglasnosti nema ni na najvišem političkom nivou, ni po dubini.
Tako se migrantska kriza u političkom Sarajevu predstavlja prvenstveno kao humanitarno pitanje, a ne bezbjednosno. Teroristički napadi su predstavljani kao krvna osveta, teroristi kao rokeri, kako je Bakir Izetbegović nazvao Harisa Čauševića Oksa, izvršioca terorističkog napada na policijsku stanicu u mjestu Bugojno.
Iznalažene su različite kvalifikacije da bi se izbjegla ona najuvjerljivija – teroristički akt.
O vehabijskim paradžematima je govoreno isključivo kao o vjerskom pitanju, ni u kom slučaju paradžemati nisu tretirani kao enklave islamske države.
Obojene revolucije predstavljene su kao demokratski talas, „proljeće demokratije“ itd. Ne kao pokušaji prevrata, podrivačke aktivnosti, rušenje ustavnog poretka i slično.
Migrantska kriza, povratak sirijskih ratnika, paradžemati, ulični neredi – kako pandemija jenjava te četiri velike teme postaće ponovo aktuelne u bezbjednosnom diskursu u BiH.
Sve manji broj zaraženih i umrlih od virusa korona raduje, omogućava da se vratimo normalnom životu, ali ujedno otvara prostor za sve poznate i za sada nerješive probleme u BiH.
Zašto su u BiH prisutni dijametralno suprotni pogledi čak i kad je riječ o pojavama koje ugrožavaju sve i svakog u ovom nesrećnom i podijeljenom društvu?
Zato što je sve ispolitizovano i podređeno ostvarivanju ratnih ciljeva. Pri tome i dalje jedna strana čeka da se pojavi „američka konjica“ i skrši otpor „domorodaca“ koji brane svoju zemlju i pravo na opstanak.
Metju Palmer, specijalni američki predstavnik za Zapadni Balkan, bio je decidan i upozorio Izetbegovića da u rješavanju nagomilanih problema u BiH „ne očekuje da se „iza brda pojavi američka konjica“.
Dublja analiza navedenih bezbjednosnih pojava ukazuje da se radi o geopolitičkim alatima koji se koriste kako to prilike i potrebe nalažu. Ciljevi su jasni.
Zapadni Balkan nije geografski već politički pojam kojim se označavaju balkanske zemlje koje nisu članice EU. Stubovi EU, Njemačka i Francuska, ne planiraju da se granice evropske političke i ekonomske zajednice šire – nakon prijema Hrvatske vrata ove kuće su se dugoročno zatvorila.
Zapadni Balkan zamišljen je kao predvorje EU, u kojem će se zemlje ekonomski povezivati i kao kolektiv sarađivati sa EU, ali ne kao članice ove zajednice.
Za navedeni pojam najprije je bio u upotrebi izraz „Berlinski proces”, a potom “mini Šengen”. Iako Zapadni Balkan nemaju namjeru integrisati, iz EU se ujedno upućuju poruke da na potezu Banja Luka–Skoplje ni rusko ni kinesko prisustvo nije poželjno.
Figurativno rečeno, Zapadni Balkan je “čardak ni na nebu ni na zemlji” – u EU ga ne žele, ali ne dozvoljavaju pristup drugima, odnosno ruskom i kineskom ekonomskom i političkom uplivu.
U prekookeanskoj percepciji Zapadni Balkan je poligon za eksperimente.
Bez obzira što se EU ne namjerava širiti na ovo područje, NATO je nestrpljiv da pod svoj kišobran stavi Srbiju i BiH, jedine zemlje koje Alijansa nije u potpunosti inkorporirala.
Zašto su mu potrebne?
Јednostavno, zbog ekspanzije na Istok, odnosno priprema za prodor prema Rusiji, nije dobro imati za leđima tvrdokorne i buntovne Srbe, male Ruse. Kavkaz, i uopšte obod Kaspijskog mora, posjeduje resurse koje odavno priželjkuju multinacionalne korporcije.
Proksi ratovi, odnosno podrivanje Rusije tuđim rukama, odavno je planirano. Plan je jednostavan – ubrizgati muslimanskim narodima Zakavkazja ideju Islamske države i snabdjeti ih potrebnom logistikom. To bi se već dogodilo da Rusija nije intervenisala u Siriji i zaštitila svoje granice na pustinjskom pijesku.
Srbi smetaju, njima se ne vjeruje. Stoga je cilj da Srbi na Balkanu ne budu faktor ni u političkom, ni vojnom ni u ekonomskom smislu. Međutim, stvari se odvijaju drugačije.
Provlačeći se između Scile i Haribde Srbija se ekonomski osnažila, vojno ojačala, postala je na neki način politički lider na Zapadnom Balkanu.
Ruska intervencija u Siriji bila je prekretnica za dalji razvoj događaja. Da je pao Damask, paradržava sa Bliskog istoka svoje krake širila bi prema Balkanu i Kavkazu.
Uporno nastojanje da se ukinu nadležnosti Republike Srpske, kako od domaćih tako i inostranih aktera, od BiH ne bi stvorilo funkcionalnu državu, kako se to često želi predstaviti, već otvorilo prostor za reinkarnaciju Islamske države na Balkanu.
Ako je prekookeanskim zemljama sasvim svejedno u tom pogledu jer je sve od njih jako daleko, podjednako kao i migrantska kriza, Njemačkoj i Francuskoj nije.
Treba se samo sjetiti Makronovih opservacija političke situacije u BiH.
Migrantski talas najviše je pogodio Njemačku i doveo do jačanja desnice i stvaranja mnogih problema u njemačkom društvu.
Na kraju, svi bezbjednosni problemi u “bosanskom loncu” samo su geopolitički alati koje koriste zapadni centri moći kako bi realizovali svoje (geo)političke ciljeve.
Ratovima na Bliskom istoku podstaknuta je i potpomognuta migrantska kriza. Migranti su oružje kojim se onemogućava kakva-takva politička samostalnost EU, a ujedno i priprema teren za eksperimente na Zapadnom Balkanu.
Terorizam, pomalo zaboravljena tema, bio je u istoj funkciji. Paradžemati u BiH (u suštini infrastruktura islamske države) i povratnici sa sirijskog ratišta, takođe. Ulični neredi – uvod u prevrat i rušenje neposlušnih vlada, najsuptilniji su metod i vjerovatno će se dugoročno koristiti kako bi se “disciplinovale” vlade u zemljama Zapadnog Balkana.
