U razgovoru sa Matijom Banom, Njegoš će, pored ostalog reći: „Treba najprije da se srpstvo oslobodi i ujedini. Ja bih tada u Pećku patrijaršiju, a knez srpski u Prizren, da zajedno vladamo nad slobodnim narodom“
Tokom Premijerskog stata, odgovarajući na pitanje poslanika koalicije „Crno na Bijelo“ Srđana Pavićevića, premijer Zdravko Krivokapić je ocijenio da je „Srbima koji žive u Crnoj Gori matica Crna Gora, a ne nikako Beograd, niti je to ikada bio“.
Ova izjava izazvala je buru reakcija na društvenim mrežama, od kojih smo izdvojili saopštenje grupe Mi znamo ko smo, a koji su ocijenili da je ovakav stav nepotreban, te da bi mogao biti i uvredljiv. „Bez obzira što izvjesnim djelovima političkih elita to možda u ovom trenutku ne odgovara, Srbi iz Crne Gore se neće odvajati od ostalih Srba, nismo separatni, specifični i drugačiji, jedan smo narod, jednojezičan, jednovjeran i nedjeljiv“, istakli su.
Takođe, možemo se prisjetiti riječi našeg poznatog istoričara i publiciste, dr Predraga Vukića, koji je okviru naučne konferencije na temu „Podgorička skupština 1918. i ujedinjenje Crne Gore i Srbije“, 2019. godine, između ostalog, istakao sljedeće:
„Mladi Njegoš će 1848. godine preko Matije Bana uspostaviti politički kontakt sa dinastijom Karađorđević i tada će planirati podizanje srpskog naroda ustanka u Bosni i Hercegovini, u vrijeme dok je zapadna i centralna Evropa uveliko bila zahvaćena revolucionarnim previranjima s ciljem da se evropsko javno mnjenje stavi pred svršen čin“, naglašava Vukić.
Takođe, kaže da je će u razgovoru sa Matijom Banom, Njegoš, pored ostalog reći: „Treba najprije da se srpstvo oslobodi i ujedini. Ja bih tada u Pećku patrijaršiju, a knez srpski u Prizren, da zajedno vladamo nad slobodnim narodom“.
Do organizovanje ovog ustanka, dodaje Vukić, nije moglo doći, jer će 1850. godine Njegoš reći Matiji Banu: „Srbija je matica srpstva, bez nje nikad ništa“.
Ne žalimo da, poput premijera, bilo kome određujemo gdje mu je matica. Ipak, sa zadovoljstvom možemo konstatovati da mnogo izvora potvrđuje da su Srbi iz Crne Gore, sa istim žarom i ljubavlju, gledali put Beograda, Peći i Prizrena… kao put Cetinja.
