Svaki normalan parlament donosi svoje i samo svoje zakone, a ne donosi zakone kojima usvaja tuđe zakone. U tome je sva suština teksta koji slijedi u nastavku.
Uprkos tome što Savjet bezbjednosti UN nije odobrio njegovo imenovanje za visokog predstavnika u BiH, kako je inače propisano članom 1. stav 2. Aneksa X Dejtonskog sporazuma, Kristijan Šmit sebe već vidi na toj poziciji pa nam iz Berlina, i to ni manje ni više do za govornicom njemačkog Parlamenta, šalje prijeteće poruke da će, kako pišu domaći mediji, “koristiti pametne alate koji su mu stavljeni na raspolaganje kroz Dejtonski sporazum”, tvrdeći da su mu “za to na raspolaganju izvršna ovlašćenja”.
Međutim, stvarnost, ona pravna i moralna, sasvim je suprotna od onoga što tvrdi gospodin Šmit, jer Dejtonski sporazum ne propisuje bilo kakav osnov da visoki predstavnik može vladati nad nama domaćima, već je do toga ovdje došlo bukvalnim udruženim nasiljem visokog predstavnika i Zapada (SAD i EU). Zato gospodin Šmit svojim prijetnjama, kao i njegovi prethodnici, samo pokazuje koliko je ohaerizam, a time i Zapad koji ga je stvorio, savremeni oblik tiranije kao moralno izopačenog poretka. To je, kako govore i naredni redovi, nasilna vladavina visokog predstavnika u dejtonskoj BiH, za koju ne postoji osnov ni u jednom izvoru međunarodnog i unutrašnjeg prava. Stoga smo svi mi ovdje istinski podanici visokog predstavnika i Zapada, a ne građani.
Osim ove tiranske, a time i autokratske i totalitarne crte koja sopstvenim nasiljem drži pod svojom centralnom kontrolom svekoliki život u BiH i upravlja njime, ohaerizmu je svojstvena i autoritarnost, u smislu da je to sistem vladanja u kojem ne samo većina ovdašnjeg stanovništva nego ni oni njegovi dijelovi koji samo formalno vrše vlast, u stvarnosti nemaju mogućnosti da djelotvorno učestvuju u vršenju te vlasti.
E upravo tom svojstvu ohaerizma posvećeni su naredni redovi. U njima ću na primjeru iz prakse dokazati tu autoritarnu crtu ohaerizma, uz jednu važnu prethodnu napomenu. Naime, primjer koji slijedi, kao i drugi koje uzgredno spominjem u tekstu, ne potvrđuju samo autoritarnost, a time i tiraniju i totalitarizam OHR-a, već i dokazuju da je ohaerizam svojim nasilnim vladanjem nepovratno usmjerio ovdašnje društvo i naše živote u pravcu koji odgovara isključivo interesima Zapada. Time se jedino pravilno objašnjava činjenica da se OHR posljednjih nekoliko godina povukao, jer je već odradio sve strateške zadatke pa sada lagodno samo posmatra šta se događa u ovdašnjoj političkoj areni, u kojoj je, kao i u svakom drugom autoritarnom režimu, narod lišen mogućnosti istinskog učešća u vršenju vlasti. Ali, osim naroda, autoritarni ohaerizam onemogućava i domaće političke aktere da djelotvorno vrše vlast.
Kako stoje stvari
Istina koja slijedi sve to neoborivo dokazuje, a do te spoznaje došao sam zahvaljujući mom sudijskom poslu. Naime, odlučujući u jednom sudskom predmetu vidio sam da je visoki predstavnik 2005. godine nametnuo svoj tzv. zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom. Pošto ga nijedan propis međunarodnog i unutrašnjeg prava ne ovlašćuje na to, odbio sam da kao sudija primijenim tu samovolju ohaerizma. Na to me, osim načela vladavine prava na kojem počiva ustavno uređenje u BiH i Republici Srpskoj, ovlašćuje i odredba člana 70. važećeg Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske. Iz nje proizlazi da svaki redovni sud u Republici Srpskoj ima pravo da odbije primjenu propisa zbog njegove nesaglasnosti sa Ustavom, koje pravo nije derogirano ni Ustavom BiH.
Ubrzo potom Kancelarija disciplinskog tužioca VSTS-a BiH optužila me je da sam navodno “ozbiljno prekršio službenu dužnost na način da sam Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom u BiH oglasio neustavnim” pa je protiv mene u toku disciplinski postupak. U toj optužbi disciplinski tužilac je iznio tvrdnju da je Parlamentarna skupština BiH navodno usvojila Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom u BiH pa da sam ja zbog toga navodno ozbiljno prekršio moju sudijsku dužnost. Stvari naravno stoje sasvim drugačije od te tvrdnje disciplinskog tužioca, koji je propustio da uoči nešto što je od presudne važnosti ne samo za taj disciplinski predmet, već i za pravilnu i potpunu spoznaju autoritarnog karaktera ohaerizma. Naime, nametnuvši protivpravno svoju samovolju kao navodni zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom, visoki predstavnik je te 2005. godine rekao da njegov zakon navodno stupa na snagu i važi sve dok ga u istovjetnom tekstu, bez ikakvih izmjena i dopuna, ne usvoji Parlament BiH.
I upravo na tom mjestu na površinu izbija sva autoritarnost ohaerizma. Jer, poslanici i delegati tadašnjeg Parlamenta BiH (što znači i sva današnja vlast i opozicija u Republici Srpskoj) su u martu 2007. godine donijeli ne svoj Zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom, već Zakon o usvajanju zakona OHR-a o zabrani raspolaganja državnom imovinom. Upravo zato sam ja kao postupajući sudija u mojoj presudi zbog koje sam optužen i napisao da Parlamentarna skupština BiH nije usvojila Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH. To je pravna činjenica koja je neoboriva, jer takav zakon, pod tim nazivom, nikada do danas nije usvojio Parlament BiH i zbog toga svaki sudija u Srpskoj, pa i ja, na osnovu člana 70. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske ima pravo da u svojoj odluci odbije primjenu takvog akta zbog njegove nesaglasnosti sa Ustavom, baš kao što iz tih istih razloga ima pravo da odbije i samovolju OHR-a, jer samovolja je protivna vladavini prava i za sudiju nikada ne smije postati zakon. U čemu se ogleda neustavnost Zakona o usvajanju Zakona o zabrani raspolaganja državnom imovinom, kako ga je inače krstio Parlament BiH.
U preambuli tog takozvanog zakona Parlament BiH je kao osnov za njegovo usvajanje naveo član IV 4. a) Ustava BiH. Međutim, ta ustavna odredba, a ni bilo koja druga odredba Ustava BiH, ne daje pravo Parlamentu BiH da donosi zakon kojim usvaja zakon nametnut od strane OHR-a. Jer, članom IV 4. a) Ustava BiH je propisano da je Parlamentarna skupština BiH nadležna za: “donošenje zakona potrebnih za sprovođenje odluka Predsjedništva BiH ili za izvršavanje nadležnosti Skupštine po ovom Ustavu”.
Jasno je da citirana odredba daje nadležnost Parlamentu BiH da donosi samo svoje zakone, a ne zakone o usvajanju zakona OHR-a, pri čemu Parlament BiH te svoje zakone može donositi samo kada je to potrebno za sprovođenje odluka Predsjedništva BiH (dakle, ne i odluka OHR-a) te za izvršavanje nadležnosti Skupštine po Ustavu BiH, koji Ustav, kako sam već naglasio, nijednom svojom odredbom ne propisuje da Skupština ima nadležnost da donosi zakon o usvajanju zakona OHR-a.
Kriminal
Zbog svega toga je, dakle, sve ono što je OHR ovdje učinio, namećući brojne ustavne amandmane i zakone, poput zakona kojima je osnivao Sud BiH, Tužilaštvo BiH, kao i druge zakone, gruba protivpravnost, ali i dokaz autoritarnosti ohaerizma, u kojem sistemu ni narod ni domaći samo formalni nosioci javne vlasti nemaju mogućnost djelotvornog vršenja te vlasti, već su samo puki podanici koji u djelo sprovode samovolju visokog predstavnika.
I sada, da tragedija i apsurd budu kompletni, mene disciplinski tužilac optužuje da sam predmetnom presudom kao sudija navodno “ozbiljno prekršio službenu dužnost”, iako su svoju službenu dužnost grubo, tačnije rečeno kriminalno, prekršili najprije visoki predstavnik u BiH protivpravno nametnuvši tzv. Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, a zatim i poslanici i delegati Parlamenta BiH koji su neustavno usvojili tzv. Zakon o usvajanju zakona OHR-a o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH, iako Ustav BiH Parlamentarnoj skupštini BiH nijednom odredbom ne daje nadležnost da donosi zakon o usvajanju zakona OHR-a.
Takvo ponašanje OHR-a i članova Parlamenta BiH nije samo težak kriminal, za koji bi svaki od njih trebalo da odgovara, već je i dokaz da sve što je samovoljom OHR-a učinjeno u BiH (npr. nametanjem Suda BiH, Tužilaštva BiH i drugih institucija) u proteklih 25 godina predstavlja kriminal.
Kada sudija u presudi razotkrije taj kriminal i njegove razmjere, onda se u pogon protiv njega stavlja kompletna aparatura sa jedinim zadatkom da, zaodjenuto plaštom disciplinskog postupka, osudi tog sudiju i da ga javnosti prikaže kao osobu koja je navodno “ozbiljno kršila zakon i svoju službenu dužnost”. Ja ih razumijem, jer ako me ne osude i ne razriješe od sudijske funkcije to bi značilo da su dvije decenije džaba krečili, odnosno da sve ono što je ohaerizam ovdje nametnuo u protekle dvije decenije svojim takozvanim zakonima jeste protivpravno i predstavlja veliku istorijsku prevaru i zloupotrebu. A jeste upravo sve to i više od toga.
