Đaci su jedva čekali da se oslobode obaveza na raspustu, ali jedan beogradski učitelj nije svoje odjeljenje tek tako pustio na zasluženi odmor.
Svakom učeniku je u đačku knjižicu stavio pisamce sa nekim savjetom, kao što su uradi neko dobro djelo, pomogni onom kome je pomoć potrebna… Dejan Gigić poručuje da će većina djece učiniti dobra djela ako im se ukaže prilika.
Šta su još u pisamcetu beogradskog učitelja OŠ “Ćirilo i Metodije”, Dejana Gigića mogli đaci da pročitaju?
– Izaberi da za vrijeme raspusta kažeš članovima porodice koliko su ti važni i da ih povremeno čvrsto zagrliš, obiđeš bake i deke i provedeš sa njima neko vreme u priči i druženju, zajedno sa roditeljima radiš kućne poslove i sređuješ svoju sobu, provodiš vrijeme, družiš se i igraš sa vršnjacima na svježem vazduhu…
Dejan Gigić je rekao za Beogradsku hroniku da ih je savjetovao i da se igraju, kuvaju, trče, skaču, govore samo lijepe riječi, budu pošteni i pažljivi. Kaže da ni posle 31 godine radnog staža i osam izvedenih generacija nije izgubio nadu i da i dalje veruje da ima smisla truditi se.
– Skoro svi učitelji jako vole djecu i postali su zbog toga učitelji. Deca su nešto najvažnije u svakom društvu. Od toga kako se mi ponašamo sa djecom i kako ih učimo zavisi i kakvo ćemo društvo imati – smatra Gigić.
Ranijim generacijama je pravio časopise u kojima bi im slao slične poruke, štampao knjige s njihovim pjesmama ili na neki drugi način. Zbog korone su, kaže, sada bili stišnjeni pa je to uradio pismima.
Naveo je da su se te preporuke i podrazumevale pre 15, 20 godina, da se deo njih kaže u porodici, jer tada nije bilo ovakve tehnologije i pametnih telefona kao danas koji bi djeci odvlačili pažnju.
Sad bi trebalo naći neki balans između moderne tehnologije i života.
– Svaki ortoped će vam reći da svako dijete treba što više da trči, skače, što više da se kreće da bi mu bile zdrave kosti, da bi odrastao u zdravog čovjeka. Sve što sam tu napisao to je zbog njihovog normalnog psihofizičkog razvoja – priča učitelj.
Kaže da su se djeca promijenila i to u nekim stvarima nabolje, a u nekim nagore. Djeca su se mnogo više kretala, družila, motorika je bila bolja, a način razmišljanja bio je nekako širi. Opominje da su posljednjih godina previše zauzeti telefonima, malo se druže, malo igraju i kreću.
Ukazao je i da sada više djece, čak desetoro u njegovom odjeljenju, nosi naočare. Ne može da tvrdi da je sve to zbog tehnologije jer, kaže, nije stručnjak za tu oblast.
Dodaje da se đaci ne bune kad im traži da napišu pesmu, jer svi žele da budu uspješni.
– Ne može svako od njih biti pjesnik, ali dok se trude da napišu pesmu, neki stih, kroz njihovu glavu će da prođe stotine riječi, čime povećavaju aktivan fond riječi, bolje se izražavaju i usmjeno i pismeno i sve to ima neku funkciju – objašnjava učitelj, piše Telegraf.
Smatra da su učitelji jedno od najvažnijih zanimanja pošto rade s nečim što je najvažnije bogatstvo društva.
– Sa puno djece sam ostao u kontaktu, ja sam kao seoski učitelj od prije sto godina – ističe Gigić.
Nagrađen je tako što ga djeca i roditelji pamte i smatraju ga za kućnog prijatelja.
– Većina djece će učiniti dobra dela ako im se ukaže prilika. Djeca su uglavnom dobra, ona se uglavnom promijene kasnije ali za to nisu krivi oni – poručuje “učitelj od prije sto godina”.
