Već 26 godina, Srbi koji su prebjegli iz Knina imaju isti nemir u grudima, koji kao tupi bol razdire njihove misli. “Oluja”, ona ljudska, bila je gora od svake prirodne kazaklizme za 250.000 ljudi, koji su pod naletom hrvatske vojske, morali da napuste svoja vjekovna ognjišta.
Oni koji su se vratili, danas se trude da ne vide i ne čuju slavlje Hrvata, a oni koji su tog 4. 8. 1995. godine posljednji put vidjeli svoj dom, puštaju suze, one nevidljive, koje najviše bole.
Bogdan Lakić (46) iz Benkovca, jedan je od onih koji je poput gorštaka ostao u svom domu, jedini od cijele porodice. Danas, Bogdan kampuje uz ruševinu porodične kuće. Prostor veličine nekadašnjeg toaleta je sve što ima, piše portal Radio televizije Srbije.
– Ja sam završio u kamp-kućici jer sam ostao bez posla 1998. godine – kaže Bogdan Lekić iz Donjih Biljana.
Prije toga, dvije decenije bio je vozač u jednoj riječkoj firmi. I poslije “Oluje”, jedini od cijele familije, ostao je u Hrvatskoj, ali baš zato što je Srbin, naslućuje, ne i na radnom mjestu.
– Ja mislim da zbog toga, najvjerovatnije jer sam jedini bio tamo, bar mislim. Kažem, godinama sam radio, nikad nisam ni grešku, ni ništa napravio – kaže Bogdan.
Dok ga noge nisu izdale, radio je teške fizičke poslove. Bez prihoda, prava na obnovu kuće praktično je bio beskućnik dok mu jedno Udruženje nije doniralo kamp-kućicu.
– Pošto sam živio i gore onda je meni ovo kao hotel, jer sam živio u zetovoj kući bez vrata, jer sam sam pravio prozore od dasaka. Čak je bilo i minus 12. Tako da sam navikao, nije to meni ništa čudno – priča Bogdan.
Dok sljedeće godine ne stekne pravo na starosnu peniju, živi od oko 100 evra pomoći za zdravstvenu njegu i dva dnevna obroka. Iz Benkovca jedan mu je donijet baš u vrijeme našeg boravka.
FOTO: RTS/SCREENSHOT
– Paštašutu imamo, kruh, mlijeko… i dobro – dodaje Bogdan Lakić.
Skroman mu je obrok, ali i želje.
– Nedostaje mi da imam svoju kućicu, da imam kupatilo, da imam normalne stvari. Ja kad bih to imao, opet bih se nekako snalazio za bolest. A to mi je najbitnije, da se imaš gdje okupati, da imaš leći, zatvoriti se i spremiti, da imaš svoj frižider, da imaš bilo šta, ovako nemaš ništa – ispričao je Bogdan u razgovoru za RTS.
A i ništa oko njega ne liči na raniji period. Baš kada je selo, kaže, doživjelo procvat, a ljudi od poljoprivrede počeli ozbiljno da zarađuju – počeo je rat.
A kada se iz Donjih Biljana, sela u kojem živi Bogdan Lakić krene ka Kninu, gdje će se za dva dana u prisustvu hrvatskog državnog vrha slaviti akcija “Oluja” prolazi se kroz mnoga mjesta opustošena u toj akciji.
Na primjer, selo Kožlovac. Srbi se ovdje možda mogu nabrojati na prste dvije ruke, ali je na desetine porušenih i nikada obnovljenih kuća, prenosi Blic.
