Psihoterapija postaje izuzetno važna u savremenom svijetu. Probleme za koje savremen čovjek nema vremena, a koji su od izuzetne važnosti za njega rješava psihoterapija. Brakovi u Republici Srpskoj, kao i u ostatku svijeta su na klimavim nogama. Razvoda je rekordan broj, a kao jedan od faktora stavljanja tačke na brak je preljuba. U razgovoru sa sa Tatjanom Preradović-Sjenicom, partnerski i porodični sistemski psihoterapeutom, pričali smo može li se prevara u braku prevazići.
Može li se preljuba u braku prevazići i sačuvati brak?
Preradović-Sjenica: Prevara i nevjerstvo za partnersku vezu predstavlja najvećeg ubicu povjerenja. Ona je izdaja na više nivoa, ona je preljuba, napuštanje, odbacivanje i poniženje, sve ono od čega ljubav treba da nas zaštiti. Kada se desi prevara, život se ruši u paramparčad, zajedništvo izgleda kao jedna velika laž. Ako je to tako, postavlja se pitanje da li je moguće nastaviti zajednički život nakon prevare.
Sistemska psihoterapija koja se bavi odnosima, prevaru u partnerskoj relaciji posmatra kao vrstu nerazvojne krize I ona je simptom nefunkcionalnih partnerskih odnosa koji su najčešće postojali I prije same prevare. Ona je znak da se na partnerstvu treba raditi i uvoditi promjene. Veoma često parovi to nisu u stanju sami prevazići. Partnerska terapija i savjetovanje su veoma efikasan način za prevladavanju nastale krize, otklanjanje simptoma, prevenciju razvoda kao i postizanje promjena na nivou partnerskog funkcionisanja i načina na koji partneri percipiraju vlastito partnerstvo, partnera i svoje uloge u partnerskoj relaciji.
Parovi sa iskustvom prevare koji dolaze na partnersku psihoterapiju tokom rada prolaze kroz tri faze: fazu krize, fazu razjašnjenja i fazu budućnosti. Na samom početku, intenzivnim i šarnolikim emocijama partnera potrebno je vrijeme da se izraze, prihvate i obrade u strukturisanom i sigurnom kontekstu. Osoba koja je prevarena treba da iznađe načine da ponovo uspostavi osjećaj lične vrijednosti a osoba koja je varala da pomiri sliku o sebi i svoje postupke. U fazi razjašnjenja, partneri se bave razlozima prevare i ulogama oba partnera u toj priči. Nako toga, u fazi vizije budućnosti, postavlja se pitanje šta predstoji, nastavljaju li zajedno ili odvojeno.
Dešava se da I na terapiji partneri shvate da je prevara ostavila nepopravljivu štetu i dolazi do raskida/razvoda. Neki odlučuju da ostanu zajedno ali taj ostanak ne mora ništa da promijeni u odnosu. Prevarena osoba ne može da zaboravi i svaku nesuglasicu „prišiva“ prevari. Drugi ostaju u vezi jer im je stalo do života koji su izgradili zajedno, osnovni cilj im je očuvati porodicu na okupu ali nužno, oni ne moraju promijeniti odnos i prevazići prevaru. Međutim, ima i onih kojima je prevara pokretač promijena koji shvate da ovo zajedničko iskustvo treba da vodi ka poboljšanju njihovih odnosa.
U kakvoj je emocionalnoj situaciji osoba koja je žrtva preljube?
Preradović-Sjenica: Osjećanje stida, krivice, povređenosti, ljutnje su najčešća osećanja koja prate partnersku terapiju nevjerstva.
Partner koje je u ulozi prevarene osobe prati doživljaj iznevjerenosti, šok, očaj, česti naleti plača, tuga, ljutnja, poljuljano samopouzdanje, nemir, nesanica ili noćne more u vezi sa prevarom pa sve do reakcija koje pripadaju posttraumatskom stresnom sindromu. Pitanja koja sebi postavlja prevareni partner kasnije kada neko vreme od otkrivanja neverstva prođe jesu : da li ja mogu preći preko ovoga? Da li sam ja glup/glupa ukoliko uopšte pomišljam da preko toga pređem? Šta će reći drugi ako mu/njoj oprostim? Da li ću ja ikada moći ponovo da vjerujem svom partneru/partnerki? Da li je moguće da nisam primjetio tako nešto na vreme i ako nisam, onda mora da sa mnom nešto nije u redu I mnoga druga pitanja .
Partner koji je varao može osjećati krivicu i stid, kajanje i želju da mu bude oprošteno te strah da je situacija neoprostiva ili pak i olakšanje zbog toga što ne mora više kriti prevaru,a ponekad je želio i napustiti brak no nije znao kako to da uradi tako da sad prebacivanje odgovornosti za izlazak iz braka ili veze može pripasti drugom partneru . Kada govorimo o odgovornosti, jako je važno da partneri razlikuju odgovornost za donošenje štetnog izbora kao što je prevara od odgovornosti za ponovnu izgradnju nekog partnerskog odnosa koji je narušen prevarom jer su to dvije različite stvari. Odgovornost za izbor ponašanja kao što je nevjerstvo je isključiva odgovornost onog što vara dok je odgovornost za izgradnji I restrukturisanje odnosa nakon prevare zajednička za oba partnera.
Da li ponašanje osobe koja je prevarena određuje situacija ili društvo? Koliki uticaj na odluke o razvodu braka dolaze spolja, kao npr. osjećaj srama pred okolinom?
Preradović-Sjenica: Rekla bih da je određuje kvalitet partnerskog odnosa prije prevare kao i uvjerenja koje imamo o partnerstvu I prioritetnim ulogama imaju uticaj na naše odluke tj. da li ćemo brak okončati razvodom nakon prevare ili ćemo oprostiti prevaru. Ukoliko je naš odnos imao snage u nekim domenima i ukoliko i dalje postoji ljubav i povezanost kod oba partnera, postoje mogućnosti da se ova kriza prevaziće. Na naše odluke svakako utiču i uvjerenja osobe su formirana pod uticajem porodice porijekla, kulture i društvene sredine. Veoma često srećemo uvjerenja da se brak treba sačuvati zbog djece iako smo u njemu nesretni, poruke da trebamo da ćutimo i trpimo, zbog finansijske nesigurnosti, zbog rodnih uloga, itd. Takođe, osoba koja je prevarena veoma često se pita šta će ljudi misliti o njoj ukoliko oprosti prevaru što može da utiče na donošenje odluke. Takođe, modeli partnerskih odnosa u našim porodicama mogu da utiču takođe na naše izbore npr. ukoliko smo u našoj porodici imali primjere parova koji su se razvodili zbog nevjere I postoji uvjerenje da je nevjera neoprostiva, to može uticati da i mi postupimo na isti način. U suprotnom, ukoliko u našoj porodici nije bilo razvoda I ostajalo se u braku nakon prevare tj. postoji poruka “ostati u braku po svaku cijenu” to može uticati na naše izbore”.
Može li takva situacija dovesti do nasilja u porodici?
Preradović-Sjenica: Situacija prevare može biti okidač za porodično nasilje. Međutim, ne postoji opravdanje za porodično nasilje i odgovornost za nasilje je na osobi koja ga čini. Praksa govori da prevara kao okidač za partnersko nasilje se veoma često sreće kod parova i porodica koji su disfunkcionalni i kod kojih je nasilje bilo prisutno i prije same prevare.
