Dokumentarni film “Čiko, ja sam živ nemoj da me ubiješ”, autora Gvozdena Šarca, pokazao je besmislenost postojanja Suda BiH i da BiH sa takvim pravosuđem nema nikakvu budućnost, rekao je Srni predsjednik Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Srebrenice Branimir Kojić.
Prema njegovim riječima, sinoćna premijera ovog filma u programu Radio-televizije Republike Srpske bila je prilika da šira javnost vidi kako Sud BiH gleda na stradanje Srba iz Ledića u opštini Trnovo, ali i Srba uopšte u posljednjem ratu u BiH.
– Ako životi 24 žrtve, među kojima su četvoro djece i beba od 18 mjeseci, nisu dovoljni da se podigne optužnica za ubice, onda je besmisleno postojanje Suda BiH – rekao je Kojić i napomenuo da je na sva ta ubistva srpskog stanovništva, a prije svega žena i djece, Sud BiH i dalje nijem.
Prema njegovim riječima, taj sud je najveći “kamen spoticanja” za dalji opstanak, funkcionisanje i razvoj BiH.
– Uz nametnuti “Inckov zakon”, Sud BiH svojim pristrasnim i sramnim radom i dalje raspiruje tenzije među narodima. On svojim odlukama i presudama ponovo ubija srpske žrtve iz dana u dan i to mu je osnovna matrica u radu ili zacrtani cilj da samo proganja i kažnjava Srbe, dok druge amnestira za sva ubistva, pa tako i ova o kojima je snimljen film – rekao je Kojić.
On je istakao da je Dragan Vasić, tada dvanaestogodišnjak, samo pukom srećom preživio i kao živi svjedok, koji je vidio ko je ubijao i palio selo, smogao snage i stao pred kamere i ispričao svoju priču.
– Vjerujemo da bi i u sudu vrlo rado ispričao istinu i time pomogao da se egzekutori osude na zasluženu kaznu, ali da to pravosuđe BiH opstruiše i štiti zločince od odgovornosti – istakao je Kojić.
On je pozdravio snimanje ovog filma i istakao da članovi srpskih porodica nestalih i ubijenih smatraju da svaki ovakav film može biti od koristi kako bi se što dalje čula istina o stradanju Srba širom BiH, koju pravosuđe svjesno skriva.
Kojić je prenio zahvalnost članova porodica nestalih i ubijenih autoru na ovom filmu i njegovom doprinosu dokazivanja istine, sa željom da još mnoga stratišta obiđe, snimi i pokaže široj javnosti da su u ovom ratu stradali i Srbi, te RTRS-u koja podržava projekat iznošenja istine o srpskom stradanju u javnost.
Film je u osnovi priča Dragana Vasića, koji je kao dvanaestogodišnjak jedini preživio masakr u vrletima planine Treskavice koji su nad srpskim civilima iz sela Ledići počinili pripadnici muslimansko-hrvatskih snaga takozvane Armije BiH i HOS-a.
Njegovo svjedočenje je neprocjenjivo. Iako teško ranjen, vidio je ko je pucao na nenaoružane civile – djecu i žene. Čudom je preživio, a to što je ostao u životu duguje neprijateljskom vojniku koji ga je ranjenog odveo u ratnu bolnicu na Igmanu.
U filmu govore i preživjeli Srbi iz Ledića koji su iz sela krenuli ka Srpskom Sarajevu.
Zločin nad Srbima iz sela Ledići koji se dogodio početkom juna 1992. godine do danas nije sudski procesuiran. Najmlađa žrtva bio je osamnaestomjesečni Milun Tešanović, a najstarija devedesetdvogodišnja Ikonija Vasić.
Ubijena su djeca Danijela Tešanović, Dragomir Tešanović i Slađana Sekulović.
