“Da nije bilo kože, kosti bi se same rastavljale“ Otišao je Slavuj, bivši logoraš, političar koji nije znao da mrzi, ali je znao da pjeva (FOTO, VIDEO)
U toku 63 dana, od 77 kilograma koliko sam imao, izgubio sam 43, tako da sam imao svega 34 kilograma. Da nije bilo kože, kosti bi se same rastavljale. Vagali smo se na vagama koje su služile za vaganje žita.
Ovo je dio jedne od brojnih potresnih ispovijesti o golgoti koju je Slavko Jovičić Slavuj prošao kao logoraš u sarajevskom logoru za Srbe i Hrvate „Silos“. U njemu i logorima u Tarčinu i Hrasnici proveo je ukupno 1.344 dana.
Jovičić je preminuo juče u 69. godini života. Popularnog Slavuja javnost najviše pamti kao poslanika u Predstavničkom domu PS BiH, ali ono što je odredilo njegov život nije bio politički angažman, nego muka kroz koju je prošao za vrijeme rata.
Iz svoje kuće u „Silos“ je odveden u maju 1992, a na slobodi se našao tek 19. januara 1996.
– „Silos” je bio laboratorija za ispitivanje ljudske izdržljivosti. Ljudi su bili posmatrani kao životinje i korisni samo da rade stvari potrebne za vojsku. Niko vas tu nije gledao kao čovjeka, samo je bilo važno da se uradi planirani posao. Iako smo pokušavali da radimo, tukli su nas i vršili nuždu po nama. U “Silosu” su bili zatvoreni muškarci od 14 do 90 godina i 11 žena, od kojih jedna u šestom mjesecu trudnoće. Osim 11 rezervnih vojnika, uhapšenih na liniji u Hadžićima, svi ostali su bili civilna lica – ispiričao je Jovičić 2014. za portal Srbininfo.
Posebno se prisjetio tog 22. aprila 1994. godine, kada su pobjegla dvojica logoraša.
FOTO: PRVA/YOU TUBE/SCREENSHOT
– Tada su logoraše ponovo po ko zna koji put skupili. Znao sam šta slijedi. Ja sam opet optužen da sam organizovao bijeg zatvorenika i počelo je premlaćivanje na smrt. Molio sam jednog čuvara da me ubije. Tada sam sebi dao zadatak da ću, ako preživim, pričati istinu, a nekada sam molio Boga da se neko smiluje i da me ubije, kako bi mi prekratio patnje – rekao je Slavuj.
Za Večernje novosti je u ljeto 2020. izjavio je da su Srbi u Hrasnici, čiji je upravnik bio tada osuđeni Husein Mujanović Huso, mučeni na 167 načina, te da bi i nacisti „pozavidjeli Husi i krvnicima“.
– Јedno veče u julu 1993. godine izveli su nas iz logora da sahranimo jednog ubijenog Srbina. Ni ime mu ne znam. Lokacija je bila kod škole. Izbrojao sam to veče 123 grobna mjesta. Motke su bile zabijene umjesto krstova. Po završetku rata, negdje 1996. godine došao sam u Hrasnicu sa Unproforom na lokaciju gdje smo sahranjivali Srbe. Sve je bilo prekopano i leševi odnijeti – rekao je Јovičić.
Kako je sebi obećao, nakon rata je širio istinu o tome šta se dešavalo u ratnom Sarajevu, a bio je i svjedok u brojnim sudskim procesima.
Slavko Jovičić je rođen 1953. godine u Doljanima kod Hadžića. 1990. godine je završio Višu upravnu školu u Sarajevu i potom se zaposlio kao zamjenik načelnika i inspektor u Državnoj službi bezbjednosti.
Po završetku rata počinje raditi kao inspektor državne bezbjednosti u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske sve do 2004. kada je postao potpredsjednik Saveza logoraša RS. Tu funkciju je obavljao dvije godine, a onda je na opštim izborima 2006. izabran za poslanika u PS BiH kao kandidat SNSD čiji je član postao četiri godine poslije. Na opštim izborima 2010. nije direktno izabran u Parlament, ali je dobio kompenzacijski mandat.
Na sljedećim izborima nije se kandidovao, a medijima je rekao da je o tome najmanje odlučivao predsjednik SNSD, Milorad Dodik, a mnogo više „neki likovi koji se stalno motaju oko Dodika, koji su predsjedniku servirali razne podatke, pa i laži i to sve radi svojih pozicija i radi njihovog ostanka i opstanka na političkoj sceni“.
FOTO: PRVA/YOU TUBE/SCREENSHOT
– Za mene članska partijska knjižica ne znači ništa. Za mene je riječ najvažnija. Kad dam riječ, e to ne mijenjam bez one najveće nužde, pa čak ni tada – rekao je.
Pamtimo ga kao poslanika koji nije izostajao sa sjednica, čak ni kada je u zgradi parlamenta primao infuziju. Kao jednog od najaktivnijih, kao parlamentarca koji je prije svega, bio svoj, a onda stranački. Kao čovjeka bez dlake na jeziku, koji je u bezbroj diskusija na prvo mjesto stavljao probleme naroda u ovoj zemlji.
Kada su 2013. raspravljali o Prijedlogu zakona o zaštiti osoba koje prijavljuju korupciju u institucijama BiH, Slavuj je u svom stilu predložio da se taj zakon preimenuje u zakon o „cinkarenju“.
– Niko ne može zaštititi one koji u institucijama prijave korupciju. Ako se neko „uvalio“ u neku instituciju BiH, naravno da je došao preko veze, stranačke, rodbinske. I on će sad prijaviti korupciju? Pa, nije lud! Taj bi prvo morao prijaviti sam sebe – rekao je u poslaničkoj diskusiji.
Nažalost, svjedoci smo da je bio upravu, jer korupcija i dalje razara BiH, a oni koji se usude da je prijave prolaze golgotu.
U intervjuu za Oslobođenje u septembru 2014, na pitanje šta bi trebalo prioritetno uraditi da narod napokon počne da živi bolje, Slavuj je rekao da je postalo besmisleno slušati svaku vlast koja pominje borbu protiv kriminala.
– Korupcija je umiljato zvanje za veliki broj lopova koji su se enormno obogatili u ratnom vremenu i to na patnjama i na krvi svih naroda. Od tog vremena treba krenuti. Ali, ko to da uradi? Zar oni lopovi koji prije rata nisu imali dana radnog staža u knjižici i koji su preko noći postali enormno bogati, pljačkajući jadnu sirotinju koju su pod plaštom patriotizma gurnuli da gine za “dobrobit” lopova i lopuža koji danas raspolažu ogromnom imovinom, dok jadni i čestiti narodi gledaju samo kako da prežive?! – odgovorio je Slavuj.
Funkcioner SDS, Aleksandra Pandurević, koja je jedno vrijeme bila u poslaničkim klupama zajedno sa Jovičićem, kaže da će Slavka pamtiti kao borca i iskrenog čovjeka, sapatnika njene majke iz „Silosa“, zbog čega je, priznaje, prema njemu bila slaba, a i on prema njoj.
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
– Uvijek me je zvao „dijete“ ili Sandrice. Znali smo se i posvađati, ali nikada nije dozvoljavao da me neko drugi kritikuje i uvijek me branio. Imao je prema meni taj zaštitnički, roditeljski gard – ja te mogu ružiti, ali drugi ne smiju. Divila sam se njegovoj borbenosti kojom se nosio sa teškom bolesti. Skupljajući zadnji atom snage dolazio je na posao – kaže Pandurevićeva za Srpskainfo.
Sudbina je htjela da Jovičić bude „zarobljen“ i u miru, zajedno sa ostalim kolegama parlamentarcima, koji nisu mogli da mrdnu iz zgrade PS BiH u junu 2013. jer su građani blokirali uzgradu, povodom tadašnjih problema sa izdavanjem JMBG. Iz tog perioda pamti se njegova izjava: „Ovo je početak revolucije i promjene Ustava BiH, što se nikad neće desiti, taman da mene ubiju i strijeljaju, ovdje se to nikad neće desiti“.
– Nikada neću zaboraviti noć kada smo bili zarobljeni, zatvoreni u parlamentu. Gledala sam kako ga stižu muke „Silosa“ i kako ga ponovo proživljava. Njegova veličina je bila što uprkos svemu što je preživio, u njegovom srcu nije bilo mržnje i ljude je i dalje dijelio samo na dobre i loše. Nedostajaće mi mnogo – kaže Aleksandra.
Bez obzira na to što ga život ni malo nije mazio, Slavko Jovićić nije skidao osmijeh s lica, a kako mu nadimak veli, obožavao je da zapjeva. Sa potpisnikom ovih redova jedared je, putem telefonske veze, u duetu zapjevao „Beogradski mali pijac potopila Sava…“
Naravno, nije se libio da zapjeva ni pred televizijskim kamerama, kao na TV Pink.
Ili u emisiji ATV, kada se orilo „Banjaluko i ta tvoja sela.
Slavko Jovičić je vodio svoj internet blog, na kome se trudio da piše o događajima i ličnostima s ciljem da ne budu zaboravljeni. Kako pokazuje datum, posljednji tekst objavio je 25. januara 2022. posvećen Nikoli Koljeviću, prvom potpredsjedniku Republike Srpske.
– Kao i mnogi stvaraoci Republike Srpske, poznati naučnici i književnici, Nikola Koljević je skoro pa zaboravljen – napisao je Jovičić.
