Čudo na izvoru Cetine: Najveću atrakciju u Hrvatskoj čuvaju Četnici (FOTO, VIDEO)

Zovu ga Veliko vrilo, ili Vrelo, Zmajevo oko, Oko Dalmacije… Vijekovima je bajkovito izvorište rijeke Cetine podno Dinare bilo skriveno od očiju javnosti. A onda se na internetu pojavila atraktivna fotografija i u zabačeno srpsko selo u Hrvatskoj nahrupili su turisti.

Svu tu gungulu sa svoje terase budno motre potomci Save Četnika.

Savo Četnik, zvani Salaš, napustio je ovaj svijet prije godinu dana. Poživio je 86 godina i štošta je za svog vijeka preturio preko glave: ako ništa drugo, nije jednostavno živjeti u Hrvatskoj, a zvati se Četnik.

A eto, nije Savo dočekao da vidi i to čudo: da se u dubokom ledenom vrelu ispod kuće njegovih predaka brčkaju turisti iz cijelog svijeta.

Temperatura vode 8 stepeni

Dočekali su to njegova udovica Joka (87) i njihova djeca i unuci.

– Ranije se dešavalo da ni ljudi, koji čitav život žive u ovom kraju, nikad ne siđu do Vrela, a sad je ono najveća turistička atrakcija u Hrvatskoj. Čudo je taj internet – kaže Salaševa kćerka Bosa Četnik.

Nije da se Bosa ne čudi turistima. Koji im je đavo da se, pored onolikog mora, kupaju na izvoru, gdje je i za najveće žege temperatura vode osam stepeni! I gdje, na dubini od 115 metara, tek rođena Cetina ponire u bezdan ispod kraških stijena.

1 od 9

Čudi se, ali i razumije taj živopisni svijet, koji se, sve sa peškirima, kućnim ljubimcima i dušecima na naduvavanje, niz serpentine spušta ka Vrelu, dovikujući se na engleskom, francuskom, arapskom, njemačkom, poljskom…

– Ljudi su radoznali. Vole da vide i dožive nešto novo, neobično. I neka ih, nama ne smetaju. Biće od tih turista neke koristi – veli Bosa.

Za sada koristi nema. Od „turističke ponude“ u selu Cetina postoji samo jedan frižider sa sladoledom i dva pokretna poljska WC-a. Sladoled je prilično skup, a WC je gratis.

Desant na Vrelo

Desant na Vrelo iznenadio je selo sa svega stotinak stanovnika. Nije ni čudo, jer većina kuća u Cetini je ili napuštena, ili u njima žive ostarjele bake i djedovi.

U kući Save Četnika nije takav slučaj. Ovdje „za stalno“ žive baka Joka, njen sin Milenko Milan Četnik (59), njegova supruga Katarina Bedeković (38) i njihova dječica: trogodišnja Emily i maleni Kristian, koji ima tek 14 dana.

Milan i Katarina su nekoliko godina živjeli u Švajcarskoj, tamo im se i kćerka rodila, ali su odlučili da se vrate u Cetinu.

Jokina i Savina mlađa kćerka Bosa Četnik (49) već odavno živi u Njemačkoj, a starija Ruža Četnik (56) u Novim Banovcima kod Beograda. Obje su ovih dana došle u rodnu Cetinu.

– Evo, vidite, puna kuća, puno srce – kaže baka Joka.

Joka.

I dodaje da ima još troje unuka. Najstarija, Milica (20) i njen brat Luka (17), Bosina djeca, ostali su u Njemačkoj, a Ružina Anđela (19) u Srbiji. Ali, doći će i oni, daće Bog.

– Ja sam ponosna baka petoro unučadi; nije to mala stvar. Ponosna sam i na svoju djecu i na ovu kuću, ovaj temelj, na svoje prezime, a pogotovo na svog pokojnog Salaša – kaže Joka.

I dodaje da je njena unuka Milica, tamo u Njemačkoj, najbolja učenica u školi i da će uskoro upisati fakultet.

“Ili za Salaša ili u Vrelo”

Pa se prisjeća svog djevojaštva. Imala je manje godina nego Milica sad, kad je zapela da se uda za Salaša. A njeni joj nisu dali.

– Govorili su mi: kud ćeš u Četnike, vrletni su oni, kod njih se mnogo radi. A ja velim: ja ću ili za Salaša, ili u Vrelo, nek me voda odnese. I šta će, puste me – priča Joka.

I tako je Joka radila, sticala i kućila se, sve ukorak sa svojim Salašom. Pa su postali prva porodica u selu.

Uvijek su, kaže, bili radi gostima. Njihova su vrata bila i ostala otvorena svima, bez obzira na vjeru i naciju.

Sto je u kući Četnika i danas uvijek postavljen, pršut je na dohvat ruke, domaće vino i rakija rashlađeni, a voda za kafu vrela. Da se nađe, ako banu gosti.

– Nije ovo za turiste, samo za prijatelje. Nismo se ovog ljeta dočekali na noge, zateklo nas, ali već dogodine ćemo smisliti nešto. Vjerujem da bi mnogi turisti rado platili da, recimo, ručaju na ovoj terasi s pogledom na Vrelo – kaže razgovorljiva Bosa.

Brat je podržava u tom naumu, a mama k’o mama, sve joj je dobro što njena djeca smisle. Samo je Ruža malo sumnjičava.

Biznis

I dok turisti u limuzinama promiču uskim prašnjavim seoskim putem, mute bistru vodu ispod njihovog kućišta i „gologuzi“ se slikaju pored Hrama Svetog Spasa, zadužbine njihovih rođaka Jelene i Marka Četnika, nove generacije Četnika smišljaju u koji biznis da sve to okrenu.

– Vijekovima su Četnici iz Cetine, da tako kažem, čuvari ovog Vrela, jednog od najvećih prirodnih izvorišta pitke vode u Hrvatskoj. Znali su i naši preci da je voda život i da donosi blagostanje. Eto, po vodi smo se i u svijetu pročuli, pa zašto to ne iskoristiti – kaže Bosa.

Vijekovima je, podsjećaju njen brat i sestra, Cetinska krajina bila jedno od najsiromašnijih i najrjeđe naseljenih područja Hrvatske. Priroda jest lijepa, ali je vrletna: samo voda i kamen. A eto, danas je baš to najveće bogatstvo.

Vijekovima su Srbi iz ovog kraja bili vješti raznim zanatima, a oni koji bi se domogli škole u gradovima, najbolji đaci.

Bundžije

Eto, novinar Milan Četnik, njihov komšija, bio je jedan od najboljih studenata Fakulteta političkih nauka u Beogradu, a poslije i sjajan novinar, ali nikad nije htio da „igra kako drugi sviraju“. I to je, vele, u duhu njihovog prezimena. Četnici su bundžije.

– Ta stigma, koja se vezuje za naše prezime, to je bez veze. Naše se prezime potiče od četovođa, koji su se, za Osmanskog carstva, digle na Turke. To su prezime naši preci nosili mnogo prije Drugog svjetskog rata – veli Milan.

Otkad pamte, kažu, Četnik je bilo najčešće prezime u Cetini. A ovo vrelo, što su ga na Instagramu prozvali Zmajevo oko, nekad se zvalo  Glavaš, a jedno vrijeme i Četnik vrelo.

U toj je vodi, koju je doveo do pred kuću, njihov otac Savo hladio pivo i sokove, još za vrijeme Jugoslavije, kada je u svojoj kući držao prvu prodavnicu u ovom i nekoliko okolnih sela.

– Meni je, kad sam bila mala, tako hladio koka-kolu. Nikad ništa slađe u životu nisam popila – priča Bosa.

Rat

Salaševa prodavnica je radila 20 godina, sve do kraja SFRJ i do „Oluje“, u kojoj će njegova kuća i radnja, kao i kuće svih Četnika, biti spaljena do temelja.

Od tada u selu nema prave prodavnice, samo ona „pokretna“, što će reći kombi, koji s vremena na vrijeme doveze namirnice, da ostarjeli mještani mogu kupiti ono što im je neophodno i što od mršavih penzijica mogu platiti.

E da je sad, kad su navalili turisti, ona Salaševa prodavnica, kakav bi to biznis bio!

Nije Savo bio samo prvi trgovac u Cetini. Po mnogo čemu je on bio prvi.

Bio je godinama predsjednik mjesne zajednice. Među prvima je shvatio kakva se nesreća, devedesetih, nadvija nad Cetinom, u kojoj su Srbi i Hrvati odvajkada živjeli kao najbolje komšije.

– Nije moj Salaš bio ni policajac, ni udbaš, ni kriminalac. Bio je ljudina, imao je mnogo prijatelja i među Srbima i među Hrvatima. I nije mogao prihvatiti da se Srbi i Hrvati međusobno ubijaju. Mislim da se još devedesetih razbolio zbog toga i ta ga je bolest, na kraju, i ubila – kaže Joka.

Nije mogao da prihvati, ali je morao. Kad je počeo rat, Hrvati su izbjegli. Kad se na Cetinsku krajinu sručila „Oluja“, Četnici su izbjegli. Sve što su decenijama sticali, uništeno je. Ostalo je samo nekoliko crno-bijelih fotografija. I firma nekadašnje prodavnice, koja je odoljela plamenu i koju potomci i danas čuvaju.

Na listi HDZ-a

Ali, Četnici su se digli iz pepela. Obnovili su kuću, podigli djecu i ispratili ih u svijet.

Nakon povratka na djedovinu, Savo Četnik je opet postao prvi čovjek u selu. Pa je 2005. izabran za odbornika, ili kako ovdje kažu „vijećnika“, u opštini Civljane. I to na listi HDZ-a.

Mjesecima su mediji brujali o „Četniku iz HDZ“, iako on nikad nije pristupio toj partiji.

Govorio je da samo hoće da pomogne svojim zemljacima, Srbima povratnicima, da lakše dođu do podsticaja i obnove svoja imanja.

Ali, eto, ispalo je da se Cetina, bar u regionu, prije pročula po Savi Četniku nego po Četnikovom vrelu, nazvanom Zmajevo oko.

Žene iz Male Albanije

Ruža kaže da su u Četnicima žene oduvijek bile glavni motor napretka: bilo da su rođene u porodici ili da su, kao supruge, „dovedene“.

– Vidite našu majku, prava žena zmaj. A tek ova naša snaha Katarina! Leti po kući kao gorska vila, a porodila se prije 14 dana – veli Ruža.

Nekad se, kaže, njihov kraj zvao Mala Albaniija, ali ne zbog Albanaca, njih ovdje nikad nije bilo, nego zato što su uvijek bili „država u državi“, na svoju ruku. A i to zahvaljujući – ženama, koje su uvijek tjerale svoje i sinove vaspitavale u tom duhu.

– Temelj ove porodice je postavila naša baka Anka Baranovićka. Ona je bila pismena, još početkom prošlog vijeka. Imala je 15.000 ovaca. Dva puta je išla kod Tita – hvali se Ruža Četnik.

Bosa i njenih 16 kuma

Bosa se prisjeća kako prije rata nikom nije smetalo što se oni prezivaju Četnik. Srbi i Hrvati su jedni drugima išli na slave, krizme, svadbe, krštenja.

– Meni ko nije bio rod, bio je kum. Imam 16 kuma, među njima su i Srpkinje i Hrvatice – kaže Bosa.

A njena majka dodaje da se normalan svijet i danas ženi, udaje, kumuje i druguje, ne gledajući na naciju i ime.