Jedina kneževina na Balkanu, Gornja Dragotinja i Marini,sa površinom od oko 25 kilometara kvadratnih i 250 stanovnika pripada teritoriji grada Prijedora.
Prema podacima koji su pronađeni u zapisima, Dragotinja je bila kneževina prije 160 godina. Mještani Gornje Dragotinje kneževinu su obnovili 2003. godine. Sad ima svoj grb, himnu, pasoš i kneza s tačno propisanim obavezama. Sovjet kneževine, ove godine je na „Dragotinjskim včerima“ to počasno zvanje povjerio Radi Mandiću.
Knez Rade Mandić
„Bio sam srećan kada mi je Sovjet kneževine ponudio da budem knez i to je ujedno i čast i meni i mojoj porodici. Naše prezime Mandić ovdje „živi“ 100 godina i zato smatram da na neki način i zaslužujem da budem knez“priznaje Mandić.Kaže da obaveze koje ima kao knez njemu lično nisu teške.
Rade Mandić uz himnu
„Mirim građane koji su u svađi,moram da povedem računa oko infrastrukture koja je potrebna za lјepši život na selu i da pripazim malo na ugrožene porodice. Znači tu je više humanitarnog rada. Obaveze su i da knez ženi momke i zamoli djevojke ili udovice da pristanu na brak sa neženjama iz kneževine“, priča Mandić i prisjeća se da je mnogo godina prije dobijanja krune, posredovao u spajanju braka Srete Krnete (83) nakon što je ostao udovac.
Krneta sa osmjehom na licu dočekuje našu ekipu i priča da svaki dan očekuje da mu se vrati supruga, ona koju je oženio uz pomoć Mandića, a koja trenutno boravi kod ćerke koja je pomaže nakon operacije.
Sreto Krneta
„Kažem joj vrati se, ja ću te služiti, ne treba da dijelimo samo dobro već i to kad nam je teško. Uvijek smo se lijepo slagali i radili smo baš puno. Sve smo imali, ništa nam nije falilo. Za brak je potrebno razumijevanje i dogovor, ne smije biti svađe ili ne daj Bože tuče“, priča ovaj veseli starac. Dodaje da ga ćerke redovno obilaze i da mu pomažu, pogotovo zimi kada se unose drva za vatru. „Ovdje se može živjeti lijepo samo treba zavrnuti rukave. Ovdje je lijepa zemlјa, mogu mašine raditi“,priča Krneta za kojeg mještani tvrde da je u mlađim godinama uzorao dunume i dunume njiva.
Dom u Gornjoj Dragotinji
Spomenik u Gornjoj Dragotinji
Iako gazi devetu deceniju Krneta nije najstariji mještanin kneževine. Titulu najstarijeg sa svojih 88 godina života ponosno nosi djed Pero Bukva. Priča da je rođen u porodici bogatog austrijskog trgovca Teše Bukve koji mu je bio djed. Bogatstvo ih nije sačuvalo od strahota tokom Drugog svjetskog rata u kojem je oko 19 članova porodice stradalo.
Pero Bukva
„Ovdje je formiran Karanski batalјon koji je dao 15 narodnih heroja. Iz Gornje Dragotinje je narodni heroj Žarko Zgonjanin. Bilo je teško u Drugom svjetskom ratu, naše selo je jedino bilo osuđeno na smrt od njemačkog generala Štala koji je vodio ofanzivu i koji je naredio da se u Marinima sve živo pobije i popali. To su i počeli raditi i zapalili su 14 kuća, a onda su partizani uzvratili napad i otjerali ih“, prisjeća se Pero. Dodaje da je život poslije rata bio težak, ali da su napornim i vrijednim radom u polјoprivredi uspjeli da sačuvaju svoja domaćinstva.
„Stigla me starost, a najteže mi je bilo to mijenjanje sistema kojima se teško prilagoditi. Kao omladinac sam učestvovao u radnim akcijama širom BiH. Prvi kamen sam donio kao omladinac za gradnju zadružnog doma. Sada mi je teško kada vidim da se ruši i ne održava ono što smo tad gradili“,navodi on.
Trend odlaska u inostranstvo i traganje za bolјim životom nije mimoišlo ni jedinu kneževinu na Balkanu. Mještani tvrde da u Mariboru, u Sloveniji, ima odjelјenje prvačića koji su rodom iz prijedorskih Marina.
Međutim, ima i suprotnih primjera. Braća Karlica su odlučila da ne dozvole da se zagasi ognjište nakon smrti oca i majke i iz grada su se vratili sa suprugama u porodičnu kuću, u Marine. Milan Karlica kaže da u njihovom slučaju vrijedi izreka „složna braća kuću grade“.
Milan Karlica
„Živimo pretežno od stočarstva, ali i svaštarimo, imamo i muzna grla, prodajemo mlijeko, tovimo bikove, imamo pčele, krmke… Težak je život, treba zasukati rukave i potruditi se da bi imao nešto, a živjeti na selu, a ne raditi, to se ne može“, kaže Karlica i dodaje da nadležni treba da više pažnje posvete selu.
„Selu treba napraviti puteve, škole, domove. Čini mi se da smo više zapostavlјeni nego druge Mjesne zajednice. Često ostajemo bez struje i po 24 sata i patimo se „, ističe Karlica.
Da je potrebno više ulagati u selo ističe i Goran Marjanović iz Gornje Dragotinje. Uzgaja ovce, goveda i dnevno proda oko 500 litara mlijeka.
„Ostao sam ovdje na selu sa sinom. Imam jedno unuče i očekujemo drugo. Ima ovdje života, ali treba ulagati u infrastrukturu, pa da se lјudi zainteresuju da rade ovo što i ja radim. Podsticaji iz budžeta grada su značajni, ali valјalo bi da su veći“, smatra Marjanović.
Goran Marjanović
Navodi da on kao i svi koji su ostali na selu drže ovce koje nazivaju prirodnim trimerima, jer pasu travu i održavaju imanja.
A Marjanovići održavaju i oko četiri kilometra seoskog puta.
„Put nam je odnijela voda nakon kiše. Sin je išao bagerom, a ja traktorom ravnao, da to nismo uredili, vi ne bi mogli doći do moje kuće. To ja ne radim samo zbog sebe, već zbog cijelog sela“, ističe Marjanović. Knez Rade Mandić dodaje i da mještani žele da prošire svoje granice i svojoj teritoriji pripoje i susjednu Donju Dragotinju.Postupak je to koji će da traje, ali Mandić je uvjeren da ni mještani Donje Dragotinje neće odbiti da žive u kneževini.
Put koji održavaju Marjanovići
NEKAD JE MAČAK MOGAO S KROVA NA KROV, KOLIKO JE PUNIH KUĆA BILO
U Marinima je jedna od najstarijih crkava u prijedorskom namjesništvu koja je posvećena Velikoj Gospojini. Paroh marinski Boris Narić priča da je tokom Drugog svjetskog rata, ona zapalјena i razidana. Ostali su samo temelјi na kojima je izgrađena nova koja je osveštana 2009. godine.
Sveštenik Boris Narić i knez Rade Mandić
„Marinska parohija je u našim memorima jedna od najstarijih. Ima jedna priča koja kaže da kada je djed Mladena Stojanovića odavde sa konjima silazio u grad mnogi lјudi su se sklanjali. Upravo ovaj prostor na kojem se nalazimo, do Knežice, od davnina je bio pravoslavni. Nedaleko odavde su temelјi manastira Đurđevca. Pretpostavlјa se da je manastir iz 13. vijeka. Temelјi koji su ostali pod zemlјom otkopani su 2019. i konzervirani. Pronađeni su fargmenti fresaka, a ako Bog da generacije koje dolaze možda će jednog dana vaskrsnuti tu svetinju“rekao je Narić.
Navodi da Gornja Drgaotinja i Marini imaju oko 100 kuća, a da je nekada taj broj bio daleko veći.
„Kažu da je od Marina do Knežice mačak mogao preći sa krova na krov koliko je kuća bilo. Po jednom popisu tu je bilo 3.000 domaćina, samo odraslih, djeca se nisu tada ni brojala. Sada u Marinima imamo 30 domova, a samo u tri su dječica“,kaže on.
Dodaje da će se u hramu Velike Gospojine u Marinima i ove godine na jutarnjom liturgijom u pet časova pozdraviti najradosniji hrišćanski praznik Božić.
