Već stara postava prijedorskih putoholičara krajem januara krenula je na put dug preko 30.000 kilometara. Krajnje odredište, Filipini. Dalekoistočna država, raprostanjena na arhipelagu od preko 7.600 ostrva. Za vrijeme boravka na Filipinima, Prijedorčani su imali tu sreću da obiđu četira veća i nekoliko malih. Jer, zaista, trebalo bi daleko više vremena od desetak dana da se svako posjeti. Ali ko zna, možda se i to desi.
Iz grada na Sani, dvanaestočlana ekipa putnika krenula je put beogradskog aerodroma „Nikola Tesla“. A iz srpske prestonice, uslijedio je petočasovni let za Abu Dabi. Potom u kombi, pravac Dubai.
Nema šta, to je prava metropola. Tri miliona stanovnika. Stvarno ima šta da se vidi.. Najviše zgrada na svijetu Burdž Kalifa, najveći tržni centar na svijetu, najskuplji hotel na svijetu. Vještačka ostrva, prelijepi vrt „Dubai Miracle Garden”. Zaista, mnoštvo savršenih građevina“, priča jedan od putnika, Stavko Vrućinić.
Prvi dan je služio za obilazak tih znamenitosti. A drugi, prvac pustinja. I prava avantura na pješčanim dinama zaleđa Dubaija.
„Iznajmili smo dva terenska vozila. Moram priznati da su naši vozači bili pravi profesionalci. Voze dinama, a u džipovim vriska, adrenalin raste, vozilo skače preko dina. Lebdimo, pješak udara u stakla, trkaju se. Izvode neizvodljivo. Uzbuđenje na maksimumu, ali opet sve bezbjedno „, priča Slavko.
Nakon visoko adrenalinske avanture, uslijedila je ona laganija, na drevnom prevoznom sredstvu arapskih pustinja. Jahanje na kamilama. Nakon toga, ručak uz arapske delicije i večernje uživanje u lokalnoj kulturi.
„U svemu tome smo uživali u beduinskim nošnjama. Dakle, bijela muška haljina, te šarena marama i crna čalma na glavi. Izgledali smo kao pravi lokalci”, kažu prijedorski avanturisti.
Sutradan, novi let. I to osmočasovni, za Singrapur. I odmah iz Singapura let za prestonicu Filipina, Manilu. A ujutro, naravno, opet novi let i to na jedno od bezbroj filipinskih ostrva, Borakaj. Dugi letovi i vremenske razlike učinili su svoje. Umor je bio neizbježan, kažu Prijedorčani.
“Trebalo je ustati u 3:30 h da bi se stiglo na let. A mi umorni, duša u nama spava. Ali, mora se, a što se mora nije teško „opisuje Slavko slatke putničke muke. Ujutro stužu u hotel, na samopj plaži. No, dočekala ih je kiša. Ali nakon dva sata pomalja se sunce. I podiže raspoloženje umornih putnika. Tamo ih je dočekala po njihovom, a i po stručnom mišljenju najljepša plaža na svijetu. Palme, sitni bijeli pijesak, sunce i azurno plavo more. Upravo kao u filmu. I još bolje.
„Plaža neopisiva. Ali,tu su i rigorozna pravila do kojih domaćini drže. Na plaži nema pušenja, nema ispijanja pića, donošenja ležaljki i suncobrana. Hladovina je ispod kokosovih palmi. Mnogo je i „turističke policije“. Ma, malo, malo pa se čuje pištaljka, nekoga opominju. Ali, šta ćeš. Prilagodiš se i prepustiš prirodnim ljepotama i prekrasnom ambijentu „, priča nam Vrućinić.lako je u pitanju turistička destinacija, cijene su slične onima u Prijedoru. Jedino je kafa u kafićima po bečkim cijenama, pa košta oko tri dolara.
U Borokaju su ostali četiri dana. Kako kažu, sve je bilo bajkovito, osim crvenila na koži putnika koji su ipak krenuli iz zime. A sunce lijepo, pa se malo i pretjeralo sa sunčanjem. Ali opet, slatke putničke muke.
Krenulo se dalje, pa se posjetilo i ostrvo Cibu, a nakon toga let na ostrvo Palavan. Tu je grad Puerto Princeza. A na sjeveru ostrva park prirode El Nido.
„ Sve je puno malih, neobičnih ostrva, laguna, pješčanih plaža, čudnih čamaca sa plutačama od bambusa. U El Nidu spavalo se u bungalovima na samoj plaži. Nema ničega osim mora, pijeska i debele hladovine kokosovih palmi.
Prilikom dolaska do plaže i u bungalove prošlo se kroz nekoliko sela. Stanovništvo siromašno, ali sa mnogo djece.
„ Svi su prijatni i komunikativni. Tu su nastale i neke antologijske fotografije, na kojim kadar dijele djeca, sreća i prelijepa priroda „, kaže Vrućinić.
Naravno, pitanje svih pitanja kad je putovanje u pitanju, pored onog ,,šta ima da se vidi?“ je i ono „ šta ima da se pojede?“. Hrana na dalekom Istoku dosta je različita od naše, pa kako se kome svidi.
„ Filipinci u sva jela stavljaju jako ljute začine, a uz to sva hrana je sladunjava. S druge strane, Arapi su umjereniji u začinima, ali osnova većine jela su piletina, govedina i riba „, priča Vručinić.
Došlo je i vrijeme za povratak iz Filipina. Let iz Manile za Singapur. Jednistven azisjki grad* država.Pet miliona stanovnika, država koja nosi epitet najčistije na svijetu, ali jedne od naskupljih. I diče se tim da nemaju kriminala. Ali, zato su zakoni i pravila ponašanja u Singapuru jako strogi. Ko ih ne poštuje, kazne su izuzetno visoke.
„ Saobraćaj teče savršeno, sve je na vrijeme, uslice besprijekorne. Grad je velika luka, čvorište svjetske trgovine, ali i avio-saobraćaja.Posjetili smo i čarobno mjesto „Marina Bej”, sa puno vodopada, bazena, fontana, prelijepog vidikovca „, opisuje boravak u Singapuru Slavko.
Sutradan, ponovo let Povratak za Dubai. Tamo se iskoristila prilika za razgovor sa konobarima, taksistima, trgovcima. Pa se pitalo i za plate. A one, s obzirom na visok standard življenja, i nisu velike. Ooko 4.000 KM..
„Zanimljivo je da su nam rekli da tamo nema poreza na plate. Niti ima uplata za penziju i ostale doprinose. Što zarade, to i dobiju. Penzije nema. Međutim, većinom se radi o radnicima sa Tajlanda, Filipina.
I onda, još jedan let. Povratak u Beograd. A potom i kući. Puni utisaka, umorni, ali sa novim planovima za novo putovanje. Već naredne godine.
DESET LETOVA I PREKO 30.000 PREĐENIH KILOMETARA
Slatko-ljute kombinacije i filipinske delicije, arapski specijaliteti, lijepo za probati, malo promijeniti jelovnik, pa ponekad i napraviti kod kuće. Ali, po povratku u RS, u Gradiškoj, 12 putnika dočekuje ni manje ni više nego pečeno prase. Prava stvar za povratak u uobičajeni „meni“, ali i za punjenje baterija nakon 10 letova, 30.000 pređenih kilometara i 15 dana putešestvija. Avionima, što mlaznim, što klipnim, automobilima, terenskim vozilima, jednogrbim kamilama, džipovima, kanuima, čamcima, trajektima,triciklima, podzemnim željeznicama….
KOZARSKI“ I U PUSTINJI
Slavko Vrućini je kamerman u IPC “Kozarski vjesnik”. Svoju kuću nije zaboravio ni na dalekom putovanju. Pa je tako na jednoj od dina, u pustinji koja se nalazi u zaleđu Oubaija, napisao „Kozarski vjesnik”. Malo da se prisjeti kolega, ali malo i da oni vide gdje se sve uz malo dobre volje može otići. „ U vrijeme dok sam odmarao, moje kolege su radile. Upravo dolazile na posao. To je kod nas bilo jutro, a u Dubaiju pred zalazak sunca. Sjetio sam ih se”, kaže s osmijehom Vrućinić.
VRLO SIROMAŠNI, ALI DJECA SU SVAGDJE ISTA
„ Tokom boravka na Filipinima nisam nešto bio zadovoljan s hranom. Zbog okusa slatko- ljuto. Pasala mi je blaga piletina, ali toliko smo je jeli da nam je na kraju dosadila. Vjerni pratilac u hrani mi je bila Duška. Istu hranu volimo, a ostali su malo eksperimentisali i često se zbog izbora menija kajali.“, kaže Vrućinić i dodaje da su stanovnici većine ostrva na Filipinima baš siromašni. „ Fotografisao sam se s grupom djece. Vrlo su prijatni i komunikativni. Na kraju sam ih nagradio slatkišima iz ruksaka. Bili su odušenjeni“, kaže Vrućinić.
SSU Singapuru smo posjetili turistički kompleks „Marina Bej Tu su hoteli, vodopadi, botaničke bašte, šoping centri…Izgleda čarobno i nestvarno. Tu je i bazen na vrhu jednog od hotela, divan pogled na cijeli Singapur. „ Ulaz u hotel je 60 dolara. Toliko platiš ručak, piće i pogled koji vrijedi tih para”, kaže Vrućinić.
U Singapuru smo posjetili turistički kompleks „Marina Bej Tu su hoteli, vodopadi, botaničke bašte, šoping centri…Izgleda čarobno i nestvarno. Tu je i bazen na vrhu jednog od hotela, divan pogled na cijeli Singapur. „ Ulaz u hotel je 60 dolara. Toliko platiš ručak, piće i pogled koji vrijedi tih para”, kaže Vrućinić.
