Doktor teoloških nauka Slavoljub Lukić, prosvjetni savjetnik za istoriju, vjeronauku i ljudska prava u Prosvjetno-pedagoškom zavodu Republike Srpske, iz svoje bogate dokumentacije, ustupio nam je fotografije snimljene prije stotinu godina, o Vaskrsu, u selu Sokolovo kod Ključa.
Tu je nekada bilo više stotina stanovnika, život je bio dinamičan, postojale su škola, prodavnica, ambulanta… Krajem prošlog rata, Sokolovo je razoreno, kuće i imanja uništeni a stanovništvo se raselilo u Srbiju, Srpsku i svijet. Ovdje ima desetak stanovnika koji čuvaju uspomenu a ljeti dočekuju svoje bivše komšije i sa njima bude uspomene na prošlo vrijeme.
Lukić kaže da Srbi u tom kraju Vaskrs smatraju temeljem hrišćanske vjere. On podsjeća da su Srbi ovdje, oduvijek, slavili Vaskrs i nadograđivali običaje, bez obzira na ekonomske, ratne i druge okolnosti.
1 od 3
– Fotografije nastale na Vaskrs u Sokolovu, tridesetih godina prošlog vijeka, pokazuju tradiciju, privrženost crkvi i svojoj pravoslavnoj vjeri, jedinstvo svih generacija, jednaku posvećenost žena i muškaraca velikom prazniku ispovijedanja vjere – svjedoči Slavoljub Lukić. Ovaj teolog je, za Srpskainfo pripremio i kratku, suštinsku lekciju Vaskrsa, koju Srbi u Krajini znaju i poštuju vijekovima.
Lekcija o Vaskrsu
Vaskrs je centralni događaj u istoriji spasenje, ali i centralni praznik u kalendaru naše Svete pravoslavne Crkve. Osim što je najvažniji događaj u istoriji Vaseljene Vaskrsenje Hristovo je i temelj vjere hrišćanske, jer po riječima Svetog apostola Pavla: „Ako Hristos nije ustao, onda je prazna propovijed naša, prazna je i vjera naša.“ (1 Кor 15,14)
Praznik Vaskrsa se slavi po odlukama Svetih otaca Prvog vaseljenskog sabora 325. godine uvijek u nedjelju, poslije proljećne ravnodnevnice, nakon praznovanja jevrejske Pashe i poslije punog mjeseca. Pošto se svi navedeni uslovi ispune izračunava se praznovanje Vaskrsa, te je stoga svake godine Vaskrs drugog datuma. Svi pravoslavni hrišćani, nezavisno koji kalendar koriste, slave uvijek istog datuma Vaskrs, za razliku od praznika Božića.
Međutim, ono što je posebno važno da prazniku Vaskrsu, centralnom prazniku ispovijedanja naše vjere, prethodi Veliki post od sedam sedmica i još četiri nedjelje prije Velikog posta, koje nas takođe bogoslužbenim poretkom pripremaju za najveći hrišćanski praznik.
1 od 3
Stoga je čitav bogoslužbeni poredak podređen Vaskrsu, prazniku u kojem je Hristos pobijedio smrt i ponovo pružio čovjeku mogućnost da ima istinsku zajednicu sa Bogom, bez koje je nemoguće ostvariti vječnost i besmrtnost.
Dakle, Vaskrsenje Hristovo nije samo događaj koji se nekada dogodio i mi o njemu treba da imamo samo istorijsko pamćenje i sjećanje, već je izraz naše vjere i nade da „kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Hristu svi oživjeti.“ (1 Кor 15,22) Vaskrs je Novozavjetna Pasha (Prelazak) iz smrti u život, iz tame u svjetlost, i znak Božije vjernosti i milosrđa da spasi čovjeka, koji se nalazio u okovima grijeha i propadljivosti. Кroz Vaskrs se pruža danas nama mogućnost da slobodno, smireno, u pokajanju i ljubavi uđemo u zajednicu sa Bogom kroz Svetu liturgiju i Svetu tajnu pričešća.
U Svetoj tajni pričešća primamo tijelo Novog Adama na iscjeljenje duša i tijela naših i gdje ono što smo izgubili sa prvim Adamom ponovo dobijamo sa Drugim Adamom – sa Hristom.
Ipak u današnje savremeno doba, vrijeme globalizacije i materijalističke stvarnosti, odstupamo od iskonskog značaja naših praznika i predajemo se potrošačkom mentalitetu.
FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA
Međutim, kao pravoslavni hrišćani i djeca Božja u ove velike dane treba da se podsjetimo kako je Hristos Riječ Božja, Onaj kroz Кojeg je sve postalo, Кoji je primio tijelo i Кoji je postradao radi našeg spasenja. Ako je Bog stradao za nas, onda i mi trebamo da iskažemo oproštaj, pokajanje, smirenje, žrtvu i ljubav tokom vaskršnjih praznika. Posebno i istinski treba da posvjedočimo i iskažemo zajedništvo, koje nam nikada nije bilo potrebnije.
Sjećanje na pretke
Takođe se tada treba sjetiti i naših predaka koji su u još težim vremenima očuvali svoju vjeru i predali je nama kao zavjet našeg postojanja. Oni su u tim vremenima Vaskrs znali da proslave jednim vaskršnjim jajetom, a koje je bilo dovoljno za ispovijedanje pravoslavne vjere u pobjedi nad smrću i rađanju novog života.
Zato se na Vaskrs treba da okupimo u svetim pravoslavnim hramovima i kroz Svetu Liturgiju uđemo u zajednicu sa Hristom, a potom u zajedništvu porodične trpeze nastavimo da iskazujemo i svjedočimo vjeru kao što su Apostoli Luka i Кleopa na putu za Emaus, prepoznali Vaskrslog Hrista tokom lomljenja hljeba sa njima, pošto se kroz objed „otvoriše im oči i poznaše ga.“
