Mnogi roditelji koriste metodu vikanja kao način disciplinovanja djeteta. Međutim, kako objašnjavaju psiholozi, ovaj način regovanja na njegove postupke sa sobom nosi niz negativnih psiholoških posljedica za dijete.
Vikanje je najčešće impulsivan odgovor na djetetov postupak, obično uzrokovan iznenađenjem, šokom, strahom ili trenutnom ljutnjom. Roditelji često refleksno viču u takvim situacijama bez razmišljanja o posljedicama koje su, kako tvrde psiholozi, sve samo ne pozitivne.
Istraživanja pokazuju da se štetan uticaj vikanja može uporediti sa drugim vrstama zlostavljanja, a često vikanje pogotovo može oslabiti vezu između roditelja i djeteta. Kako tvrde psiholozi, to može imati značajan uticaj na djetetove odnose s drugim ljudima kasnije u životu.
Osim toga, vikanje na dijete rezultira i njegovim niskim samopouzdanjem. Naime, kada doživljava česte verbalne napade, dijete može internalizovati te negativne poruke, što dovodi do osjećaja bezvrijednosti, niskog samopoštovanja i potencijalno dugotrajnih emocionalnih ožiljaka.
Djeca čiji roditelji često viču na njih takođe su sklonija agresivnom ponašanju.
