Maturant Elektrotehničke škole Prijedor Dino Kričković osvojio je prvu nagradu za literarni rad “Pjesma o životu” na 23. Festivalu poezije za djecu i mlade u Istočnom Novom Sarajevu. Time je stekao laskavu titulu najuspješnijeg srednjoškolca na takmičenju mladih pjesnika.
Za mladog pjesnika iz Kozarske Dubice, ovaj uspjeh ima poseban značaj, jer je nagrađena pjesma ujedno i njegova prva napisana pjesma. Talent Dine Kričkovića prepoznat je od strane žirija, a nagrada je stigla u trenutku kada je najpotrebnija.
“Za ovu nagradu zaslužna je moja profesorica Irena Stanković, koja me je ohrabrila da se prijavim na konkurs. Tema mi je bila bliska, jer sam prolazio kroz težak životni period i pjesma je nastala kao odraz mojih misli i osjećanja”, kaže Dino.
Prije samo pola godine, ležao je u bolnici na ivici života zbog srčane bolesti miokarditisa, a sada, kako kaže, ostvaruje svoj san kao umjetnik. Bolest mu je promijenila svakodnevicu. Zbog zdravlјa, morao je prekinuti redovno školovanje i preći na nastavu na dalјinu. Uprkos izazovima, nije izgubio entuzijazam i inspiraciju.
“Nagrada mi je došla u pravom trenutku. Pjesma odražava sve kroz šta sam prolazio. Kada sam saznao za bolest, to je bio šok koji je uticao i na moje mentalno zdravlјe. Ali kroz umjetnost sam pronašao izlaz. Kada pogledam unazad, shvatam da je ta pjesma oduvijek živjela u meni, samo je čekala pravi trenutak da izađe na svjetlo dana”, iskreno priča Dino.
Dino nije mogao prisustvovati dodjeli nagrade zbog zdravstvenog stanja, ali nije izgubio optimizam.
“Biće još nagrada i putovanja. Ovo je samo početak”, kaže sa osmijehom.
Osim poezije, strastveno ga privlače filozofija i teologija, a veliki je lјubitelј umjetnosti. Planira da nastavi školovanje čim mu zdravlјe to dozvoli, kao i da usavrši strane jezike. Već tečno govori engleski i njemački, a dobro mu ide i španski jezik. Nјegove književne ambicije ne zaustavlјaju se samo na poeziji. Trenutno radi na knjizi koja bi trebalo da bude objavlјena ovog lјeta.
“Moje želјe su skromne – da ozdravim i nastavim da pišem”, zaklјučuje ovaj hrabri mladić.
Nјegova priča svjedoči o snazi riječi i umjetnosti, koje mogu biti svjetionik i u najtežim trenucima života.
Saša Goronja i Dino Kričković u studiju Radio Prijedora
PJESMA O ŽIVOTU
Bio sam sjenka u svome vlastitom svjetlu,
Tijelo mi je nosilo okove bez težine,
Srce prazno kao grad bez lјudi,
A duša suha, poput rijeke što je zaboravila da teče.
Hodao sam kroz svijet pun ogledala bez odraza,
Pokušavao pronaći sebe, a nisam znao gdje da gledam.
Ljubav mi je bila stranac, tuga poznata,
A strah – moj vjerni pratilac, što je u meni stvorio dom.
Izgubio sam se u lažnoj sigurnosti snova,
Pobijedio sebe prije nego što sam išta započeo.
Svaka neizgovorena riječ bila je oklop,
Svaki zanemaren osjećaj – trn u mojoj duši.
A onda je došla tišina, poput one pred oluju,
I u toj tišini, u tom jednom trenutku,
Osjetio sam – nešto se pomiče, nešto se budi.
I kao što rijeka uvijek nađe put,
Tako je i moje srce počelo ponovo da kuca.
Tada sam shvatio: život nije ništa
Do trenutka u kojem smo spremni da se otkrijemo.
Svaka suza koju zadržiš, svaki krik koji ne izgovoriš,
Ostaje zapečaćen u tebi, svaki put kad se bojiš biti slab.
A biti slab ne znači biti poražen,
Biti slab znači biti iskren prema sebi,
I dopustiti da nas nosi život,
Biti promjena koja dolazi iznutra,
Ne tražeći izgovore, ne čekajući,
Nego jednostavno – dopuštajući da nas život oblikuje.
I tako sam krenuo, prvi put sa srcem u punoj snazi,
Nisam se bojao da budem slomlјen,
Jer u toj ranjivosti bilo je svjetla koje nisam znao da postoji.
Otvorio sam vrata koja su bila zaklјučana dugi niz godina,
Kroz prozore duše pustio sam sunce koje nisam poznavao,
I nisam više bježao od vlastite boli,
Jer ona je bila put do mjesta gdje sam napokon mogao biti živ,
Do mjesta gdje sam napokon mogao biti svoj.
Ljubav nije dolazila kao val, ona je bila tiha,
Svaka kap bila je poput tišine koja se ne boji buke,
Svaka riječ izgovorena bila je početak, a ne kraj.
Pogledao sam u prošlost, nemoćnu,
I shvatio – ona nije prošlost, ona je moj put,
Put koji me vodio ka sebi, ka nečemu većem,
Nečemu što ne možeš započeti dok ne staneš,
I ne dopustiš sebi da budeš ono što jesi.
Jer život nije samo trenutak, on je galop,
On je vatra koja ne čeka da bude zapalјena,
On je pjesma koja ne zna za tišinu,
On je korak prema onom što te čeka.
I sada, kad pogledam unazad,
Vidim samo svjetlost koja je rasla iz tame,
Vidim ruke koje sam pružio prema svemiru,
Vidim oči koje su naučile da vide.
I sada znam – život nije pitanje odgovora,
On je pitanje hrabrosti da se otvoriš, da voliš, da vjeruješ.
I svaki put kad padneš, padaš u ruke koje će te podići,
Jer tvoj uspon nije samo tvoj,
On je pjesma svih duša koje su koračale prije tebe.
I nijedna riječ nije izgublјena, nijedna suza nije zaboravlјena,
Jer svaki trenutak je svjetlost, svaki korak je staza
Koja se prati do poslјednjeg dana, do poslјednjeg uzdaha.
