Život ni nakon deceniju i po od povratka srpskog stanovništva u podgrmečka sela u Bosanskoj Krupi nije lak, ali se trude održati svoju tradiciju, a teškim radom, bez sigurnih primanja, iškolovati djecu.
Odlučili smo ih posjetiti, i to Veliki i Mali Radić, gdje žive srpske porodice, mahom starije populacije, i imaju crkvu i područnu školu koju pohađaju djeca svih okolnih sela.
Selo Veliki Radić pripada FBiH, a jedina veza sa pravoslavnom tradicijom im je lokalni sveštenik Karađorđe Derajić, koji nekoliko puta sedmično prelazi oko 30 kilometara u jednom pravcu kako bi obišao ove mještane, održao molitvu u seoskoj crkvici i čas vjeronauke.
Pored oca Karađorđa, ove srpske porodice malo ko i obilazi, a naša posjeta posebno je obradovala dvadesetak mališana koji pohađaju područnu školu u Velikom Radiću. Oni su nam u znak dobrodošlice sa vjeroučiteljem priredili predstavu u duhu Svetog Nikole i Božića, dok su njihovi roditelji tapšali u prvim redovima male učionice, vidno ponosni na mališane koji pjevaju duhovne pjesmice.
Dragana Došen, učenica petog razreda, već od sljedeće školske godine moraće na dalje školovanje da ode u grad kao i većina ovdašnjih đaka.
“Ne dobijamo često nikoljdanske paketiće, ali u školi nam je inače lijepo, družimo se, a i učitelji su dobri. Ovo je škola samo za učenike do petog razreda, a kasnije svi idu dalje uglavnom u Bosansku Krupu”, priča Dragana.
Tako je, kažu mještani, u svim selima, pa i u njihovom. Mladi odlaze u grad u školu, a na selo se rijetko ko vraća. Zbog toga u ovom selu živi uglavnom starija populacija i bavi se poljoprivredom i stočarstvom.
Kako nam je ispričala grupa mještana, život u selu nije lak, ljudi uglavnom drže stoku i obrađuju zemlju, a od povratka u selo ništa se puno nije promijenilo u njegovom razvoju.
“Nemamo firme gdje bismo se zaposlili, samo jednu pilanu u selu. Svi imamo stoku, obrađujemo zemlju i prodajemo mlijeko, od toga mahom živimo i školujemo djecu. Mnogo radimo, mala su primanja, ali trudimo se da negdje djeci obezbijedimo bolju budućnost. Njima je najteže kada dođe vrijeme da odu u grad, jer to su seoska djeca, skromna i čestita. Ako ih pošaljemo dalje u školu ovdje u Federaciji, strahujemo jer se nisu odvajali od roditelja, a nacionalne različitosti su prisutine među omladinom. Opet ako ih pošaljemo negdje u RS, teže se uklapaju jer ne uče nastavu po istom planu i programu”, kažu mještani.
Ljiljana Jeličić ima troje djece, dvije kćerke su na školovanju u Banjaluci, dok sin pohađa prvi razred lokalne škole.
“Djeca najviše srpski jezik, ćirilicu i srpsku istoriju uče od našeg oca Karađorđa. Da nije njega, oni ne bi znali dosta toga što djeca inače uče u školama u RS”, kaže Jeličićeva.
Roditelji i sveštenik trude se da djeci usade korijene tradicije koju će nositi sa sobom kuda god ih život bude odveo.
Prema riječima sveštenika Karađorđa, u crkvi se trude da djeci redovno drže pravoslavnu vjeronauku.
“Nažalost, djece je malo kao i u mnogim selima, ali 20 đaka je dovoljno da škola funkcioniše. Broj djece je sve manji, ali nadamo se da će Gospod pomoći, te da ove mlade ljude izvedemo na pravi put, a to je put istine, vjere i tradicije. Treba da budu svjesni svog postojanja u ovim krajevima i da stoje na svome, a koliko će djece biti i do kada će se rađati u ovom selu, to je i do onih koji treba da rađaju, ali i do mnogih drugih faktora koji određuju uslove života u ovom selu. Naša djeca pohađaju pravoslavnu vjeronauku i nemamo nikakvih problema sa izvođenjem vjerske nastave jer imamo podršku od nadležnih”, ističe sveštenik Karađorđe.
Ovom svešteniku nije teško da putuje mnogo kilometara kako bi u Velikom Radiću održao časove vjeronauke i liturgiju za lokalno stanovništvo. On pored toga u Bosanskoj Krupi drži časove vjeronauke za 18 đaka uzrasta od petog do devetog razreda.
Prema njegovim riječima, broj stanovništva u Malom i Velikom Radiću znatno se smanjio posljednjih godina jer se u te krajeve vraća uglavnom starije stanovništvo, dok se mladi, kada odu, više ne vraćaju.
Kako ističe, u Velikom i Malom Radiću trenutno ima stotinak pravoslavnih domaćinstava. Povratak srpskog stanovništva je počeo oko 2000. godine i traje i danas. Mnoga domaćinstva su obnovljena, ali ima i onih koja čekaju neka bolja vremena.
Podgrmečka sela Mali i Veliki Radić napustili smo puni srdačnosti ovog gostoljubivog stanovništva.
