Američki ambasador u Beogradu Majkl Kirbi otkrio je onomad premijeru Srbije da već otvaranje prvog poglavlja pregovora s Evropskom unijom podrazumijeva priznanje Kosova. U isto vrijeme, bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine prigovorio je Aleksandru Vučiću da njegov odlazak na proslavu Dana Republike Srpske vraća relacije BiH sa Srbijom na loš početak.
Ispada da su oba procesa normalizacije odnosa, koje je Vučić odlučno preduzeo i s Prištinom i sa Sarajevom radi približavanja Briselu, opet zapala u ćorsokak.
Nije da se Vučić nije potrudio na oba kolosijeka. Uložio je veliki višegodišnji napor i strpljenje da Berlin konačno odobri otvaranje početnih poglavlja. Dačića je na desetine puta slao na pregovore s Albancima u koordinaciji Eštonove i Mogerinijeve. Sam je otišao na izvinjenje u Srebrenicu i ćutke otrpio kamenovanje od bošnjačkih domaćina, te još Bakira ugostio ručkom u “Kolarcu”. A uz sve to, nije pokvario relacije s Rusijom i RS. Ispostavilo se, međutim, da su politički odnosi u današnjem svijetu, pa i u regionu, isuviše grubi i pojednostavljeni za tako složenu i suptilnu igru. Ne može se istovremeno i s Angelom i s Vladimirom, i s Bakirom i s Miloradom. A pogotovo s “velikim prijateljem Srbije”, uvijek nasmiješenim i skrušenim Majklom Kirbijem.
Kao i obično, Amerikanci svoje muslimanske klijente, ovoga puta Albance i Bošnjake kontra Srba, podupiru prije svega instrumentalno. Meta Kirbijeve izjave bilo je potkopavanje suvereniteta EU, a posebno liderstva Angele Merkel. Iako se kancelarka otima, teško da će ostale članice EU, a pogotovo Britanija i baltičke zemlje, ostati gluve na poruku ambasadora SAD u Beogradu. Da i ne govorimo koliko će tek Tači i Bakir podići cijenu normalizacije odnosa sa Srbijom. Treba samo čuti reisa-emeritusa Mustafu Cerića, koji je takoreći juče zajedno s rahmetli Alijom Izetbegovićem osumnjičen za zločin na Markalama, kako se sada osokolio i zajedno sa Bakirom Izetbegovićem razgoropadio na Vučića. Premijer Srbije je Kirbiju odgovorio s uvažavanjem za supersilu, a Bakiru Izetbegoviću i Mustafi Ceriću poručio da im neće odgovoriti.
Ali kako dalje na evropskom putu i šta reći domaćoj javnosti. Mnogi su vjerovali u mantru vlasti da nikada neće priznati Kosovo. Neki čak i da to niko i ne traži od Srbije. A i oni koji su smatrali da je priznanje Kosova neizbježan uslov za ulazak u EU očekivali su da će to biti tek na kraju evropskog puta, kao finalni uslov u zamjenu za punopravno članstvo. Naivni su ispali i idealisti i realisti.
Iskustvo Srbije vrlo je poučno i za Srpsku, u kojoj se jedan dio vlasti još prije izbora opredijelio za saradnju i s bošnjačkim komšijama i s tzv. međunarodnom zajednicom, “nasuprot aktuelne Dodikove vlasti, koja je Srpsku zavadila i s komšijama i sa svijetom”. To je dijelom bilo inspirisano i Vučićevom politikom normalizacije a, računali su, i osloncem na vlast u Srbiji. Prije svega, radilo se o neophodnoj podršci spoljnog faktora i sarajevskih medija da bi se ugrozio prejak protivnik.
Pošto je glavna tačka udara bio lider vodeće partije i trojne koalicije na vlasti Mile Dodik, opozicioni Savez za promjene brzo se pretvorio u “Savez protiv Dodika”. Medijska ofanziva iz opozicione Bijeljine, muslimanskog Sarajeva i drugosrbijanskih glasila iz Beograda, uz neveliko sponzorstvo Zapada, dala je mršav izborni rezultat. Izuzev izbora opozicionog kandidata na mjesto člana Predsjedništva BiH iz PDP-a, koji je manjinski partner u opoziciji, vlast je po treći put dobila sve ostalo.
Da bi se i s poslanikom manje ugurali u vlast u zajedničkim organima s Bošnjacima, koji naravno neće s Dodikom, SDS je morao da uđe u kolaboraciju s “međunarodnom zajednicom” i Bošnjacima. Šarović je morao da postane najomiljeniji bošnjački ministar. Tadić je na burnu intervenciju bošnjačkih saveznika morao da odustane od svog jakog kandidata za beznačajnu funkciju u marginalnoj prosvjetnoj agenciji itd. Cijena je postala prevelika kada je došao na red referendum, kojim Srpska treba da vrati otete entitetske nadležnosti. S hipotekom izlaska iz skupštinske sale povodom pitanja sudbonosnog za Republiku, opozicija nema šta da traži na lokalnim izborima u godini koja počinje već ove nedjelje. Dakle, valja nešto izvesti u međuvremenu, a svakako prije referenduma, brzo i žestoko.
Poslanici opozicije su već najavili da prelaze na vanparlamentarne metode borbe zato što u Skupštini RS odlučuje većina, a ne manjina. Poenta tog originalnog objašnjenja za izazivanje uličnih nereda postala je jasna tek kada su ruske obavještajne službe prezentovale scenario “Saveza za nasilnu promjenu vlasti” po motivima ukrajinskog Majdana, u vrhunskoj režiji britanske specijalne službe, i s domaćim naturščicima u glavnoj ulozi.
Za razliku od Vučića i Bosića, Dodik je u svom već davnom prvom premijerskom mandatu stekao iskustva u saradnji i sa zapadnim i s bošnjačkim političarima. Oni prvi hoće jedinstvenu BiH da militantni muslimani ne bi bili sami, a ovi drugi hoće BiH bez “genocidne Republike Srpske”. Našu normalizaciju odnosa sa svijetom i komšilukom obostrano vide isključivo kao srpsko praštanje, izvinjavanje i popuštanje.
