Beskućnik Milan Vuković iz Prnjavora preživio je nemoguće nakon što su se tokom božićnih praznika na njega obrušili snijeg i krov improvizovane kolibe u banjalučkom univerzitetskom kampusu, gdje živi već 15 godina!
Preciznije, jedini Robinzon u gradu na Vrbasu nesreću je doživio 5. januara oko 22 časa.
– Došao sam iz grada, gdje sam sakupljao sekundarne sirovine. Krenuo sam da nešto pojedem, ali čuo sam da sve pucketa i škripi. Mislio sam da mi se pričinjava, ali vrata su se ubrzo obrušila unutra. U momentu sam pošao da izađem, pokupim garderobu i spasem svoju macu Lelu. Ali, nisam stigao. Poklopilo me – prisjeća se Vuković.
Zvao pomoć
On ističe da ga je težina krova, kolibe i snijega toliko pritisla da nije mogao da se pomakne.
– Obje noge i lijeva ruka bile su mi zaglavljene i priklještene pod velikim teretom. Desnom rukom, koja je bila slobodna, nekako sam probušio rupicu da mogu da dišem. Dugo sam vikao i zvao u pomoć, ali niko nije čuo. Minuti su mi bili kao sati, dani k’o godine. Pravo da vam kažem, prekrstio sam se i pozdravio sa životom i ovim svijetom – priča ovaj šezdesetpetogodišnjak.
Ipak, na mjestu nesreće se sutradan, 6. januara, na Badnji dan, između 14 i 15 časova pojavio Pero iz Banjaluke, koji, kako saznajemo, studira filmsku režiju u Beogradu i snima dokumentarni film o Milanu.
– Kao da ga je sami Bog poslao jer sam već bio promrzao i na izmaku snaga nakon 16 sati provedenih pod snijegom. Dakle, Pero je pozvao vatrogasce, policiju i hitnu pomoć, koja me je veoma brzo onako ukočenog prevezla na banjalučku hirurgiju. Sjećam se da sam se sav tresao od hladnoće – pamti naš sagovornik.
U gradskoj bolnici je proveo nekoliko dana, a ljekari su mu sanirali brojne posjekotine i rane po tijelu i glavi.
– Stavili su mi i medicinsku kragnu jer sam povrijedio vrat. Mogu reći da sam dobro prošao i da su me u bolnici držali kao malo vode na dlanu. Na tome im veliko hvala – navodi Milan.
On se od 8. januara uspješno oporavlja u prihvatnoj stanici za beskućnike Socijalno-gerijatrijskog centra u Banjaluci.
– Tamo se me uputili Pero i jedna Svetlana i odlično sam prihvaćen. Malo spavam, malo gledam televiziju i družim se sa ljudima. Ne znam koliko ću ostati. Možda dok se oporavim – tvrdi Vuković, kome je pod snijegom propalo sve što je imao u kolibi.
Logoraš u Zenici
S tim u vezi kaže da je ponovo odbio prijedlog ljudi iz Centra za socijalni rad da ga smjeste u starački dom.
– Opet sam im rekao da to nemam čime plaćati i da tamo stave svoje mame i tate. Ja iz Banjaluke odlazim samo mrtav, a uvijek ima ko će me sahraniti. Dok me noge nose i ruke služe, ne idem odavde, a biće mi lakše već od septembra ove godine kada očekujem da dobijem penziju zarađenu u Srbiji kad već nemam ništa od toga što sam bio borac Vojske RS i logoraš u Zenici – kaže Vuković.
Podsjećamo, Milan je rođen u Drenovi kod Prnjavora, u porodici Petrović, koja ga je sa pet godina dala na usvajanje Vukovićima u selo kod Sremske Mitrovice. Sa ženom od koje se rastao ima troje djece. Sina Predraga mu je ždrijebe ubilo kopitom, kćerka Suzana je poginula u saobraćajnoj nesreći u Vukovaru, a kćerka Slađana je udata i živi u Prnjavoru. Takođe, ima braću Nedeljka i Zdravka u Banjaluci, ali čini se da niko od njih nije pretjerano zabrinut za Milanovu sudbinu…
Pravi novu kolibu!
Malerozni Vuković je nekada kao konobar u Sremskoj Mitrovici služio Tita, a danas mu je jedini izvor prihoda sakupljanje i prodaja sekundarnih sirovina. Dom mu je, kako smo ranije pisali, bila ručno napravljena koliba u šumi pored kampusa, zašuškana najlonom, ćebadima i starim tepisima.
– Pošto je više nema, namjeravam da uz pomoć dobrih ljudi napravim novu, i to čim se vrijeme normalizuje – optimističan je Milan.
