Pričati o bijeloj kugi u Republici Srpskoj postalo je dio folklora, kao kada se priča o politici ili vremenu. Tekstovi o tome kako nam nestaju sela i gradovi i kako se u nekim bolnicama danima ne čuje dječji plač, te apostrofiranje teze da izumiremo, preraslo je u svjesno ispisivanje epitafa na koji više rijetko ko obraća pažnju. Međutim, posljedice aktuelnih trendova su toliko ubitačne da bi se čak moglo naći opravdanje i za nekulturno i nepristojno zadiranje javnih organa u spavaće sobe bračnih parova i apelovanje da bi, zarad opstanka naroda, morali rađati djecu.
Koliko smo “otadžbinski očajni” svjedoče i sljedeće brojke. Za 35 godina u Republici Srpskoj biće skoro 20 odsto manje stanovništva. Svake godine izgubimo jednu opštinu veličine Berkovića. U prvih desetak dana 2016. godine u najvećoj bolnici u Hercegovini se nije čuo nijedan dječji plač. Kada je, krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka, banjalučko porodilište preseljeno na Paprikovac, plan je bio da imaju 5.000 poroda godišnje, odnosno oko 17 novorođenčadi svakog dana. Danas je društvena senzacija i “bebi-bum fenomen” ako se u jednom danu zabilježi toliko poroda.
U takvom društvenom ambijentu, nevjerovatno i izuzetno frustrirajuće zvuči podatak da u posljednjih godinu dana majkama nisu isplaćene naknade iz Fonda za treće i četvrto dijete. Njihova najava da će zbog toga organizovati proteste u Banjaluci uslijedila je kao simptom neodgovorne i nedovoljno angažovane vlasti okrenute isključivo samoj sebi.
Bez vizije, predanosti, a kamoli sposobnosti, Ministarstvo za porodicu, omladinu i sport RS, tek pod prijetnjom protesta, uplatilo je neophodnih pola miliona maraka da bi se ogorčenim majkama refundirale zaostale naknade. Podsjećanja radi, to isto ministarstvo je svoje službenike prije nekoliko mjeseci počastilo ajfonom od preko 1.300 KM, uz obrazloženje da im je neophodan kao jedno od “osnovnih sredstava rada”. Bilo bi dobro da, kad već toliko vrijedi, službenici ministarstva preko tog uređaja pokušaju da uspostave konekciju sa svevišnjim silama i zamole ih za pomoć. U protivnom, sa ovakvom kvazinatalitetnom politikom, za koju deceniju nam ne gine ispunjavanje poznatog “ekranizovanog” proročanstva da će nas ostati taman toliko da svi stanemo pod jednu krušku, ili maslačak, i to da se ne guramo.
