Sud BiH osudio je Ramiza Avdovića na tri godine zatvora, a Јulijana Nikolaja Vintilu na dvije godine zbog ratnih zločina nad srpskim civilima, zatvorenim u logoru u bivšoj kasarni “Viktor Bubanj” u Sarajevu.
Proglašeni su krivim jer su od juna do novembra 1992. godine – Vintila kao kuvar, a Avdović kao komandir straže, tukli i maltretirali zatvorenike. U Avdovićevu kaznu uračunato je i to što kao komandir nije spriječio ili kaznio druge stražare zbog premlaćivanja i nečovječnog postupanja.
Na ovu presudu i odbrana i Tužilaštvo najavljuju žalbe. Žrtve su ogorčene, jer su za torture koje su prošli, kako ističu, kazne ponižavajuće. Јoš više boli to što su presuđena samo dva lica, a mnogo ih je odgovorno za dešavanja u logoru kroz koji je prošlo više oko 5.000 Srba.
Tužilac Dževad Muratbegović kao da se trudio da optužene oslobodi, a ne, kao što mu je zadatak – da krivicu dokaže. Avdoviću i Vintili lično je ispisao optužnicu za premlaćivanje i torturu brojnih srpskih civila. Dokazao je samo deseti dio onoga što je napisao.
I Sudsko vijeće – Minka Kreho, Halil Lagumdžija i Željka Marinić su se trudili. Izrekli su mizerne kazne, a shvatili su šta se u ratu dešavalo među zidinama kompleksa u kojem sada presuđuju. Shvatili su da se i tada presuđivalo. Kako je ko i kome htio. Konstantno i kontinuirano!
Sudija Marinić kaže da se prema nalazu Vijeća u konkretnom slučaju nije radilo o pojedinačnim i izolovanim incidentima, već o uobičajenoj praksi koja se provodila duži vremenski period.
A taj duži vremenski period, trajao je praktično sve vrijeme rata. Kroz sadašnji, bar zvanično prvosudni kompleks, a tadašnji logor za Srbe, prošlo je 5.000 stradalnika. Јedan od njih je i Slobodan Gutalj, koji je svjedočio na suđenju.
Gutalj navodi da su ga u toj “kući zla” stalno izvodili na ispitivanje i premlaćivanje. Ističe da nije bilo dana kada nije premlaćivan, a o tome zorno govori i veliki ožiljak koji mu je ostao na glavi.
Na sudu je svjedočilo skoro 60 bivših zatočenika, ali njihova svjedočanstva bila su, međutim, dovoljna tek za tri, odnosno dvije godine zatvora.
Tako Milan Mišić kaže da je u bivšoj kasarni “Viktor Bubanj” ubijen njegov otac, a osuđeni su dobili samo dvije godine zatvora.
– To je sramota, velika sramota! Čak ni njegovo ime nisu pročitali! – ogorčen je Mišić.
U sudnicu nisu pročitana imena još 70-ak Srba koji nisu preživjeli torture logora “Viktor Bubanj”. Posmrtni ostaci skoro polovine još nisu ni pronađeni. Skriveni su negdje pod sarajevskom ilovačom. Slavica Sikima je tijelo oca Јanka pronašla zahvaljujući prijeratnim komšijama.
– Pokojni otac je bio četiri dana ovdje. Ubili su ga i izbacili dolje kod dimnjaka. Komšije su ga sahranile u rasadniku u Buća Potoku. Ne postoji nijedna koščica u tijelu koju mu nisu prebili – s bolom se prisjeća Sikima.
Za svu golgotu u ovom kompleksu, srpske žrtve ili njihove porodice ne žele da optuže samo Avdovića i Vintilu. I ne mogu. Јer zločinaca je mnogo više. Najmanje 38 naredbodavaca i zlostavljača identifikovano je u predistražnim radnjama. Među njima Kerim Lučarević, Himzo Dolan, Fahrudin Alić zvani Pukovnik i mnogi drugi. A gdje su oni koji su logor formirali, oni koji su za njega sve vrijeme znali, i ništa nisu preduzeli? A morali su – tako im je ratna sarajevska funkcija nalagala. I zakoni i konvencije.
Avdovićev advokat Mirza Kovač kaže da nije žalosno bilo bi smiješno da se za ova krivična djela tereti stražar, a u zahtjevu za sprovođenje istrage vidljivo je koje su to osobe koje su činile ratne zločine protiv Srba.
I za srpske žrtve odavno je vidljivo, kako i kome sudi bh. pravosuđe. I odavno jasno da pravda ne stanuje tamo gdje bi trebalo. A to dodatno vrijeđa njihove ratne rane. Pogotovo one koje su u ovom kompleksu i nastale.
