Zove mene jednom tako Kožo oko dva sata poslije ponoći. Da, isti onaj Kožo koji u to doba zove i Borisa Dežulovića, autora znamenitog romana “Jebo sad hiljadu dinara”, da mu ispriča vic i da mu udahne inspiraciju za novinsku kolumnu.
Ali mene ne zove zbog vica. Bunovan, javim se na telefonski poziv i čujem poznati, zavijajući i lažno-srdačni sarajevski naglasak.
– Pa, đe si, Igore, jarane!
– Đe si, Kožo, otkud ti? Da nije neko rikn’o, ne daj bože – prozborim, još pospan.
– Ma nije, jarane. Kakav si mi ti?
– Ma, dobar. Nikad bolji – kažem, kontajući u sebi “nezaposlen, u kreditima, ne baš dobrog zdravlja”.
Onda nastavim:
– Nego, što zoveš u ova doba, otkud ti?
– Ma, pusti, jarane, frka je!
Tu mi bude jasno zašto me zove. Čekam završnu riječ. Uostalom, to mi je bilo odmah jasno. Nikada me niko iz Sarajeva nije nazvao, a da nije nešto trebao.
– Kakva je frka da zoveš u ovo doba? Da nisi u Banjaluci, pa te neko dira – pitam ja Kožu.
– Ma, nije, jarane. Treba mi milja i po, ko za glavu.
– Molim?
– Milja i po, vraćam “zobr”, samo da premostim nešto – reče Kožo i ostade živ.
Tu se već razbudim. Živopisni srpski jezik, oličen u psovkama, počne da mi se vrti mislima. Nevjerovatno je da čovjeku toliko psovki može da prođe kroz glavu u kratkom periodu. Osim klana Izetbegović, Harisa, Zlatka i ostalih, čak mi je pao na pamet i Šešelj, koga su tamo školovali, a on iškolovao onog iz Srbije sa granica “Kavovac – Kavobag – Oguvin – Vivovitica”, koji sada umjesto vojvodske ima premijersku titulu. Sve to zamislih u djeliću sekunde. Srpski mozak je čudo.
– Pa, gdje ti je ta čuvena sarajevska raja u koju si mi se preko šanka zaklinjao, a i oni tebi, na vječnu vjernost i prijateljstvo?! Znaš, oni što ste, kao jedan, dijelili rižu i rakiju, dok su vas smrdljivi četnici, oličeni u meni, granatirali i snajperisali – pitam ja, već potpuno budan i nadrndan.
– Ma, nisi ti taki, jarane. Ti si bolji od svih ovih govana ovdje zajedno – začu se ona sarajevska odglumljena iskrenost.
– Pa, što ne zoveš Borisa Dežulovića, ispričaš mu vic i dobiješ milju i po? Da premostiš, šta god premostiti možeš.
– Ma, jebali te oni. To su sve govna, papci obični. Ne možeš, jarane, ovdje nikom vjerovati. Sve papak do papka – reče Kožo.
Zatim pođe da nabraja sve likove koji su prošli preko njegovog šanka. Te ovaj govno, te onaj papak, ovaj pička, ona kurava… Moram priznati da je bio živopisan i precizan u opisu, jer su likovi uglavnom sarajevski novinari. Zbog milje i po, zaboravi Kožo i rižu i rakiju i srpske granate i snajpere. Jebeš “raju”, daj milju i po.
I tu mi se želudac malo stisne. Kako mi se stisnu želudac, tako mi na usta izađoše sve one živopisne riječi koje su mi se minut prije toga motale po glavi. Bolje i tako, nego da povratim u krevet. Ubila bi me žena. Ionako već gleda ispod oka, u dilemi ko me zove u to doba. Nije da sumnja, ali žensko je žensko. A onda se napravi da spava. Ipak, kao dobra Srpkinja, smirila se kada je čula moj osebujni vokabular. Ponovo sam bio njen muž. Srbin na mjestu.
I tako završi moj i Kožin razgovor, bez vica, sa “napušavanjem” umjesto “laku noć”. Ionako me ne bi razumio. Jezik kojim smo priču priveli kraju u Sarajevu savršeno dobro razumiju. Naravno, san je otišao, pa sjednem i počnem da palim cigaru za cigarom. Još bijesan, pokušavam da razmislim. I jedino što uspijevam da smislim jeste gađenje.
Pa, ako je čuveni Kožo takav, kakvi su ostali?! Još gori, naravno. A od njih su gori ovi naši koji prihvataju tu jaransku politiku i terminologiju, čak i za manje od milju i po. Bitno je da postanu dio “raje”. I sigurno jesu. Ma, jebeš jarane, raju, rakiju, derneke i teferiče. Šta je to u odnosu na milju i po? Takvi su u Sarajevu. Takvi su kad dođu iz Sarajeva. Što reče jedan dobar i duhovit drug: “U BiH postoje četiri nacije – Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Sarajlije”. Pametan čovjek.
I baš zato ne želim da budem dio “raje”. Želim, kao i većina, da budem svoj dio. Ne želim da danas praznim crijeva, pa da sutra, uz kafu, to poližem. Nije higijenski. Gadljiv sam. I nije mi stalo do milje i po. Ne u tom smislu, ako treba sve to da uradim.
