Šta meni, dakle, smeta u te dvije riječi? Skoro pa sve.
Osim što nisam sklona konformizmu i tom utapanju u bezličnu masu (samo da bih što tuplja bila, samo da bih se što manje isticala, samo da bih što manje besmisla imala na svojoj grbači, samo da bih kroz jedno mogla da objasnim sve, samo da…), osim toga, dakle, nisam sklona ni bahaćenju s emocijama. Neka sam i poluinfantilna, mada je to sve osim istine.
Kao, ne želim baš da kažem kada sam posljednji put te dvije riječi izgovorila, bilo kome, jer bih se zaista totalno smorila i povjerovala u tu priču o poluinfantilnosti, koju ljudi povremeno pominju kada se o meni radi, mada zapravo potpuno neosnovano, ako se uzme u obzir da ja apsolutno nisam osoba sklona da trčkara svijetom rasporene unutrašnjosti, govoreći univerzumu: Ej, ovo sam ja, pogledaj me!
Ne želim da me gledaju i zagledaju. Spoljašnjost – to je ok. Možete da je zagledate, da zavirujete sa svih strana. A unutrašnjost… oh, tu je pristup pretežno zabranjen. Postoji, zapravo, jedan dio koji tako stoji na izvol’te i koji svako može da dirne, ne zbog toga što mi nije bitan, već zbog toga što mi je lakše da sa samom sobom dišem onda kada ne moram sva u sebe da se zaključavam. Ostatak moje unutrašnjosti biva prikazan samo ljudima koji su mi izuzetno dragi (koje izuzetno volim, ‘ajde). Mogla bih da povjerujem da u svemu tome ima i komad samoživosti i sebičnosti. Razmatrala sam i tu mogućnost, stvarno jesam.
Kao: ja zamišljam da je sve u meni beskrajno dragocjeno pa to tako brižljivo čuvam, pokazujući se samo odabranima. Malo mi to zvuči besmisleno, ali ostavljam tu mogućnost otvorenom. Ono što pokušavam da objasnim, Andrić je divno i mudro nazvao emocionalnim egzibicionizmom. I u te dvije presjajne riječi staje gotovo sve ono čega se ja gnušam. Ali, ‘ajde, valjalo bi krenuti od sljedećeg…
Kada je “volim te” ok stvar za izreći:
– kada to govoriš mami/tati/sestri/bratu… (i rodbini koju istinski voliš, a ne onoj u čijoj se blizini ježiš zbog ponovnog suočavanja sa ljudskim idiotlukom.)
– kada to govoriš prijateljima – onima koje istinski voliš, dakako, a ne onima koje poznaješ mjesec, dva i tri.
– kada to govoriš čovjeku sa kojim si u romantičnoj ljubavi. (Ne kao istinski romantičnoj, već se to tako naziva, znaš…) I ne poslije mjesec dana. I ne poslije dva mjeseca. I ne baš ni poslije tri. (U mom slučaju – to je najčešće nikada, ali ja ionako imam poluinfantilnost svoju da se njome branim…)
– kada to govoriš svom kućnom ljubimcu. (Njemu je to ok reći i poslije nedjelju dana, čak!)
Zvučalo bi bizarno kada bih ja sada rekla da za riječi “volim te” postoji i neki vremenski okvir, ali zapravo je vrlo smisleno reći da postoji. (Ili možda ja samo nisam u dovoljnoj meri romantično biće, pa ne uspijevam da povjerujem u neke ljubavi na prvi pogled i sve te, oh, tako divne, moguće i čovjeku svojstvene stvari!)
Prosto, mi ne možemo da nekog volimo za mjesec i dva. Može nam biti drag, baš baš jako drag, beskrajno drag, ali ne možemo da ga volimo, tako duboko, predano, istinski.
Stendal je o ovim stvarima vrlo lijepo pisao. Čika je naveo četiri vrste ljubavi, objašnjavajući kako ih postoji još mnogo, ali kako su u pitanju tek nijanse:
1. ljubav – strast (za moj pojam objašnjenog – u knjizi nedovoljno objašnjena.)
2. ljubav – ukus (čista, ona koja je više romantična nego strastvena, ona iz koje “ispada” svaki komad neprijatnosti, nelijepog, koja se dovodi u pitanje čim nelijepo postoji, zapravo.)
3. fizička ljubav (na nagonu zasnovana, dakako.)
4. ljubav iz sujete (u koju on, vrlo smjelo, svrstava većinu naših ljubavi, što, bez obzira na sav talenat za idealizaciju, nije baš rečeno s pretjerivanjem.)
Dalje, čika Stendal objašnjava način na koji se ljubav rađa, navodeći “slike” onoga što se “događa u duši”:
1. divljenje
2. “U sebi se kaže: ‘Kakvog li uživanja ljubiti to stvorenje, primati poljupce od njega!’ itd.”
3. nada (ispituju se potencijalne savršenosti, uglavnom se dešava popuštanje nagonima i dr.)
4. ljubav se rodila
5. prva kristalizacija
6. sumnja koja se rađa
7. druga kristalizacija (u kojoj se traži potvrda za “on/ona me voli”)
Čika Stendal nadalje objašnjava kako između broja 1 i 2 može da prođe godinu dana. Između broja dva i tri – mesec dana (“Ako se nada ne pojavljuje brzo, neosetno se odustaje od broja 2, kao da donosi nesreću”). Razlika između 3. i 4. stepena vrlo je suptilna. Nema razmaka između broja 4 i 5. “Njih može razdvojiti samo intimnost.” Između broja 5 i 6 može da prođe nekoliko dana, što zavisi od smjelosti i žestine karaktera. A između 6 i 7 nema razmaka.
Pretpostavimo da je riječ “kristalizacija” ostala nejasna, iako naslućujemo njen smisao. Čovjek je, dakle, i kroz ljubav sklon da idealizuje voljeno biće (ili ljubav samu), pa čika Stendal (meni izuzetno mio) naglašava kako se ljubav može smatrati pravom tek onda kada “pobjedi” obe kristalizacije. U prvoj shvatamo nesavršenosti voljenog bića, “odvajamo” se od njega na poseban način, preispitujemo svoje/njegove odluke itd., dok u drugoj kristalizaciji (do koje se uglavnom dolazi već nakon prve – kada se sumnja izrodi) preispitujemo samu ljubav koju osoba potencijalno gaji za nas. (I ne mogu više da vam prepričavam Stendalove mudrosti. Čitajte ga. Fin je momak.)
I on je, dakle, mudro naveo kako između broja 1 i 2 može da prođe godinu dana. Dabome, nimalo slučajno. Utvrđeno je da zaljubljenost traje do šest mjeseci, što će reći da ljubav prije šest mjeseci ne mora baš nužno da se rodi, mada se nama, naravno, može činiti da je ona već uveliko prisutna.
U zaljubljenosti imamo grčevitu potrebu za čovjekom na koga je zaljubljenost usmjerena. Mislimo na njega milion sati dnevno, čeznemo za poljupcima, dodirima, seksovima, razgovorima, blizinom… U ljubavi prihvatamo odsustvo voljenog bića. Ono nam je potrebno, ali ne osjećamo kao da “gubimo vazduh” kada nije u našoj neposrednoj blizini i dr. (A “gubimo vazduh” je upravo dobar izraz jer predstavlja samu fanatičnost osjećaja zaljubljenosti, koji upravo zbog svoje silovitosti dovodi do toga da nam se čini da ono što je zaljubljenost liči na ljubav.)
Kada se govori o ljubavi i seksualnoj želji, ona je pak burna sama po sebi i teško da umije biti suptilna na onaj način na koji ljubav jeste. (Kada je nagon zdrav, dakako.) Pomalo se, dakle, bližimo odgovoru na pitanje: “Zašto nije ok reći ‘volim te’ nakon pet i deset nedjelja poznanstva?” Zasto što je besmisleno. Tačka.
Neko bi, ne bezrazložno, ovde postavio pitanje – zašto su meni, eto, toliko važne te dvije mizerne riječi kada su one samo riječi? I to pitanje bilo bi skroz na mjestu. Ja zapravo živim od riječi (što u budućnosti posebno planiram) i rečenica “ljude čine djela, a ne riječi” meni nikada i nije bila sasvim prihvatljiva, jer je riječ, onda kada je oštra i kada je istinski iz same srži bića proistekla, već sama po sebi materijalizovana misao, i kao takva ne može biti bezvredna. Naravno, svijet bi bio nešto drugačije mjesto kada bi ljudi govorili samo one stvari koje misle, pa ni ja nešto posebno ne ispadam iz te skupine koja je sklona da riječima “zatrpava” nekolicinu svojih osjećanja i pomisli. Ipak, često se odlučujem za govorenje onoga što osjećam i mislim, pa, kao, nalazim da mi to daje za pravo da o riječima govorim kao o beskrajno vrijednima.
