Ne znam ni za jedan narod na svijetu koji je toliko učinio i čini na sopstvenoj destrukciji kao mi Srbi.
Primjera za to je sada već bezbroj, a za ovu priliku izdvojio sam najsvježiji. Prije nekoliko dana SAD su uvele sankcije protiv gospodina Milorada Dodika, što je s pravom izazvalo reakciju Televizije Republike Srpske, jer je ne samo riječ o sankcijama prema čovjeku koji je predsjednik Republike Srpske nego i o činu kojim administracija jedne moćne države sopstvenim nepravom želi da zaštiti sadašnje i buduće nepravo ovdašnje najviše ustavnosudske institucije. Kao reakciju na to nepravo, pomenuta televizija je promptno reagovala emitujući 18.1.2017. emisiju pod nazivom „Specijal“. Već narednog dana na internet portalu Frontal.ba osvanula je reakcija izvjesnog Stefana Blagića,prepuna neumjesnih izjava na račun RTRS i učesnika u pomenutoj emisiji. To pisanije je BN televizija odmah prenijela na svom internet portalu.
U svemu tome nije problem reakcija i njeno prenošenje na jednoj televiziji, jer je to u krajnjem dio ustavne slobode mišljenja i slobode medija. Umjesto toga, problem je što sve to sadrži takve neistine i neznanje u mjeri koja je egzemplar jedne savremene nacionalne autodestrukcije. Za ovu priliku svoju pažnju ću usredsrediti na one opservacije gospodina Stefana koje se tiču prava naroda na samoopredjeljenje. Pišući o tome Stefan se ostrašćeno protivi pravu Republike Srpske na samoopredjeljenje, nakon čega se u neznanju poziva na Vojvodinu, Staru Rašku i Brčko distrikt, kazavši da ako Republika Srpska ima navedeno pravo „….onda i Vojvodina ima pravo na otcjepljenje od Srbije, Sandžak takođe ima pravo na otcjepljenje, Brčko distrikt ima pravo na otcjepljenje od Srpske i FBiH itd…“.
Za njegovu informaciju, još 1848. Srpska Vojvodina je proglašena kao autonomni region unutar Austrijskog carstva. U tom obliku je postojala do 1849, kada je carskom odlukom nastalo Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat, za koje su se u nezvaničnoj upotrebi pojavljivali i nazivi „Tamiški Banat i Srpsko Vojvodstvo“, „Srpsko Vojvodstvo“ i „Srpska Vojvodina“. Zatim je 25. novembra 1918. Narodna skupština u Novom Sadu proglasila prisajedinjenje Banata, Bačke i Baranje Kraljevini Srbiji, nakon što je prethodnog dana istu odluku već donijela Skupština Srema u Rumi. Dakle, ovaj prostor je bio srpsko vojvodstvo (pa otuda i naziv Vojvodina), koje je kao takvo prisajedinjeno Kraljevini Srbiji. Ako se navedene činjenice dovedu u vezu sa tim da danas na tom prostoru od ukupnog broja stanovnika više od 60% čine Srbi, bilo bi suludo očekivati otcjepljenje ovog dijela od Srbije, jer bi se Srbi otcjepljivali od samih sebe.
U vezi sa onim što gospodin Stefan naziva „Sandžak“, treba reći da je ovaj turcizam označavao upravne jedinice otomanskog carstva, koje su u Turskoj ukinute 1921. Nažalost, kako smo skloni da zaboravljamo i ne poštujemo svoju prošlost, samo kod nas se zadržao ovaj naziv, uprkos tome što se odnosi na prostor na kojem su nikli srpska srednjovjekovna država i duhovnost. Zbog toga istoričar Salih Selimović s pravom kaže da je Stara Raška najadakvetnije ime za taj prostor. Pored ovih istorijskih razloga, postoje i oni čisto pravni zbog kojih ova oblast nema niti može imati ni pravo na političku autonomiju, a kamoli pravo na otcjepljenje. Naime, prostor Stare Raške u Republici Srbiji predstavlja samo dio dva upravna okruga (Zlatiborski i Raški), koji predstavljaju oblik detašizacije vlasti republičkih organa uprave. Јednostavnije rečeno, upravni okruzi su način obavljanja vlasti državne uprave Srbije na tom lokalnom nivou, koji i zbog tih razloga u ustavnopravnom a ni u političkom pogledu ne može pledirati na otcjepljenje.
Što se tiče Brčko distrikta, danas je dobro poznato kako je tzv. arbitražna odluka američkog advokata Robertsa Ovena teška zloupotreba arbitražnih ovlašćenja. Naime, predmet ovog spora između Srpske i Federacije BiH bila je njihova međusobna granična linija u Brčkom, to jest pitanje da li će ta granica pratiti liniju fronta koja je bila po završetku neprijateljstava ili će biti pomjerena južno, kako bi Srpska imala širi vazdušni koridor. I umjesto da se odluči o tom pitanju, Oven je zloupotrijebio svoja ovlašćenja i protivpravno odlučio da kreira Brčko distrikt, čime je Srpskoj oteo ovaj dio njene teritorije, što nikada ne može postati niti biti priznato kao pravno valjano.
Za kraj sam ostavio nemušti pokušaj gospodina Stefana da se bavi međunarodnim pravom. U tom pokušaju on u tekstu iznosi jedan citat, ali ne navodi njegov izvor iako je on važan iz sljedećih razloga. Naime, pravilno gospodin Stefan citira jedan lični stav, prema kojem pravo na samoopredjeljenje imaju „…narodi koji trpe diskriminaciju, odricanje prava na predstavničku vladu i samo ukoliko je diskriminaciono ponašanje toliko prodorno, razgranato i sistematsko da konkretno ugrožava opstanak takvih naroda i gdje ne postoji jaka vjerovatnoća da će se diskriminacija okončati“. Međutim, nakon toga zaboravlja da kaže kako to što je citirao nije tekst nijedne pravne norme, već doktrinarni stav Suzane Mancini, italijanske profesorke komparativnog javnog prava, iznijet u jednom njenom radu iz 2008.
Nasuprot tome, Povelja Ujedinjenih nacija i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima daju pravo narodima na samoopredjeljenje, a ovaj potonji pakt je dio pravnog poretka BiH, saglasno Aneksu I na Ustav BiH. Pored toga, i Konvencija UN o sukcesiji država u odnosu na ugovore (iz 1978) priznaje secesiju kao način nastanka država, pa tako u čl. 34. propisuje princip ugovornog kontinuiteta u slučaju otcjepljenja dijelova teritorije i stvaranja nove države. Dakle, nesumnjivo je da ovi međunarodni pravni akti kao pravne norme ne zabranjuju, već prepoznaju i priznaju pravo naroda na samoopredjeljenje.
Imajući u vidu da se na osnovu dosadašnje razgranate i sistematske prakse Ustavnog suda BiH može osnovano očekivati da u dogledno vrijeme kaže da Srpska ne može imati taj naziv, jer se u njemu ne prepoznaju ostali narodi, a što je ravno nestanku Srpske, nesumnjivo je da se ona, uzimajući u obzir i prethodno citirani stav pravne doktrine, mora koristiti pravom na samoopredjeljenje, pošto je to ultima ratio njene i egzistencije srpskog naroda.
